Idemo u rat

Početkom devedesetih, u vreme sankcija i astronomske inflacije kojih se nerado sećamo, malo ko od nas je i razmišljao o muzici. Te godine su mi uglavnom služile da nanovo pretresam svoju diskoteku, a noviteti su se dobijali na kašičicu. U trenutku kada se Čeda Fancy pohvalio na mreži da je u posedu dva albuma grupe Manic Street Preachers, nisam mnogo oklevao – uskoro mi je poslao kasetu koja se par godina potom non-stop vrtela u kući.

Planula je ljubav još na prvo slušanje.

Ono što vrlo brzo možemo da konstatujemo u pesmama Manicsa je vrlo jasan, izrazito levičarski stav Jamesa Deana Bradfielda i njegove grupe. Shodno tome, teme većine njihovih pesama su socio-političke prirode. Na početku njihove karijere sam mislio da je to posledica mladosti i prirodnog buntovništva naspram sistema, no vreme me je demantovalo. Pokazali su se kao vrlo izdržljiva grupa koja se čvrsto drži svojih uverenja u pokušaju da rock muzika ipak promeni svet.

U maju 2013. godine Manicsi su objavili vest da su završili snimanje novih pesama i da imaju mnogo materijala. Za čak dva albuma. Prvi od njih, Rewind the Film, pojavio se u julu iste godine, a naredni, Futurolgy, godinu dana kasnije.

Rewind the Film je pretežno akustični album koji naginje pop vodama, pun je zaraznih melodija, a tematski je vezan za krizu srednjih godina. Nekako, stiče se utisak da se Manicsi teško nose sa neizvesnošću i nejasnoćom sadašnjih vremena (ili se njihova perspektiva iz koje gledaju promenila), pa otuda neka vrsta žala za mladošću i prošlim vremenima u kojima se jasno znalo ko kakve stavove zastupa.

Futurology (2013)

Futorology, kao što i sam naziv sugeriše, okrenut je budućnosti u kojoj grupa ne vidi previše dobroga. Bradfieldu se čini da naši životi postaju sve neizvesniji, a da će nam budućnost biti obeležena sukobima koji ko zna kako će da budu razrešeni. Shodno tome, zvuk na tom albumu je mnogo grublji, a u mnogim pesmama se čuju uticaju Kraut rocka (album je sniman u Berlinu) sa jasnim prisećanjem na jednu ideologiju koju, nadajmo se, svet nikad više neće videti.

Zlokobna “Let’s Go to War” na neki način predviđa kakva nas vremena očekuju, a događaji koji su se u međuvremenu desili (Ukrajina, Sirija, neprestano zveckanje oružjem na sve strane…) samo potvrđuju da su dobro anticipirali stvari.

Working class skeletons
Lie scattered in museums
And all the false economies
Speak falsely of your dreams

Pri tome, Manicsi ni u jednom trenutku ne zvuče nategnuto i parolaški, već kao ljudi i muzičari koji čvrsto stoje na zemlji boreći se za svoja uverenja, spremni da se uhvate sa izazovima koje nosi sadašnjost.

Za ovo proleće najavljen je njihov novi album koji će se zvati Resistance is Futile (Otpor je uzaludan), pa me već unapred zanima kako će komentarisati događaje koji su se u međuvremenu desili. Ne sumnjam da će tekstovi pesama biti britki, a njihov bazičan ideološki stav nepromenjen. Jer, nikada do sada u svojoj karijeri nisu pravili kompromise.

I što je najvažnije, nisu se poput U2 pretvorili u sopstvenu parodiju.