Još se nisam probudio

…a i zašto bih.

Znate li za onaj osećaj kad vam je sve jasno – ili vi barem mislite da je to tako – i kad verujete da biste u nekoliko reči mogli da objasnite nešto što na vas ostavlja utisak, ali kad pokušate, ostanete bez pravih reči? I naročito: jeste li ikad bili u takvoj neprilici kada je reč o nekom pesmičuljku koji vam se prilepio za srce?

Takvi ishodi uticaja dobre muzike na čoveku se mogu podvesti pod ono što ja upravo istražujem u eksperimentu radnog naslova “zbunologija”. Današnji primer je izuzetno vredan.

Ej, bre…

Pa šta se to ovde dešava?

Znao bih da vam odgovorim na to, samo kad ne bih prepoznao da sam upao u situaciju opisanu na početku: nedostaju mi reči. Kuku i meni i ama, znate šta to znači: sledi skribomanija. A pošto je reč o eksperimentu potrage za odgovorom na pitanje “šta me to zbunjuje, kako i zašto?”, preostaje mi samo da se vadim na tu činjenicu. Drugačije nije moglo biti.

Deuce (1971)Pesma “I’m Not Awake Yet“, čiji tekst prepričava trivijalno ushićenje ponovnog susreta u fazi veze kad zaljubljenost još uvek nadvladava ljubav, nalazi se na albumu Deuce (1971), drugom solo albumu koji je Rory Gallagher snimio iste godine kad i prvi. Jednom prilikom sam poslušao savet prijatelja, dobrog poznavaoca rada najvećeg gitarističkog heroja Irske, pa sam pažljivo i redom preslušao prva dva albuma. Ako sam dobro razumeo ishod, a naklonjen sam verovanju da jesam, prvi album Rory Gallagher je predstavljao traženje nekog novog izraza drugačije artikulacije nego što to beše snažni i glasni stil grupe Taste. Ali, tamo je još uvek trajalo odmeravanje snaga sa svetom kao u prethodnoj grupi: odande uglavnnom pamtimo rifove, a ne ideje. Drugi album ostavlja drugačiji utisak, iako je zvuk načelno isti: mislim da je reč o tome da je Rory konačno pronašao formulu za budući rad.

A ta formula glasi, da me ne razumete pogrešno: nema formule osim one da nema potrebe za šablonima. Senzibilitet se ne meri galamom, a galame će svakako biti na pretek.

I posle svega, podsetiću da prvi Roryjev solo album počinje danas čuvenom i nadaleko voljenom prangijom “Laundromat“, dok drugi album počinje upravo današnjom numerom. A čitav fah blues-rocka je onih godina poštovao format da prva numera na prvoj strani albuma predstavlja najvažniju izjavu.

E sad: trivijalni tekst ove pesme sigurno nije ta izjava za kojom tragamo. Hm… Naročito zbog akustične gitare, stvar pomalo senzibilitetom liči na drugu numeru sa prvog albuma, prelepu “Just the Smile“. Iako obe pesme u prvi mah zvuče trivijalno, mi koji smo se pomalo očešali o instrument znamo da to fraziranje nije nimalo jednostavno, pogotovo to razlaganje akorada u “I’m Not Awake Yet“. Dobro de, Rory je bio virtuoz, čemu čuđenje… Lagana meditacija, kotrljajući tempo koji je savršena podloga za hipnotički efekat koji to sviranje proizvodi… A taj sklop keltske mistike, blues agonije i potpuno savršeno odmerene rock dinamike nije se pre toga čuo mnogo puta.

Uspeo sam da razumem kako je Rory takvim pristupom sprečio da ga svrstaju u trivijalnu kategoriju fah-idiota, što je moglo da se desi da je Taste pretekao još koju godinu. Ono što se razvilo je mnogo vrednije: taj Roryjev način odmeravanja dinamike kad svira (ili je možda bolje reći da je to obuzdavanje) oduvek prepoznajemo kao njegov osoben stil. Nije to došlo iz bluesa. To je došlo iz rodne Irske, iz muzike keltskih korena: one kotrljajuće triole u ritmičkoj nadogradnji odaju izvor. E sad, kako je čoveku uspelo da uklopi čisti blues solo preko svega toga, ali se bez obzira na to obuzdao da ga ipak ne odsvira na električnoj gitari, to je nova stavka za zbunologiju.

Eto razloga da čujem “I’m Not Awake Yet” još jednom. Peti ili šesti put uzastopce, ne znam. Toliko sam zbunjen i opčinjen tom pesmom da sam se zabrojao.