Odlazak sa drušvancetom u kafanu zna da popravi raspoloženje. A posle par pića svako od nas zaboravi muke koje nas tište. Možda je tako i zato što je razgovor o politici za stolom zabranjen pa nam treba sasvim malo da se ubacimo u neki drugi, paralelni Univerzum, u kome važe sasvim druga pravila i teme. Danas smo, na primer, razmenjivali informacije o lokalnim svirkama i planirali kada i gde ćemo ponovo da se okupimo.
Dovoljno da zadovoljan krenem kući.
Usput sretnem jednu od bivših. Još uvek je lepa, mada savršeni make up ne uspeva da joj sakrije godine. Kao pravi džentlmen pohvalim njen izgled, a ona mi zacvrkuta: “Ti si se uvoštio, izgledaš isto kao i ranije, godine ti se ništa ne poznaju.”
Kako da ne, pomislim u sebi, nisi morala da me podsećaš šta mi piše u krštenici.
Svratim potom po bakaluk, a devojče na kasi me priupita da li imam poslednji ček od penzije, da mi da popust. I tako, polako stignem kući, ali sa idejom za ovaj tekst.
Nije sve propalo. 
O starosti i onome što nosi napisano je bezbroj pesama. Ova je jedna od najboljih koju sam čuo.
We had an apartment in the city
Me and Loretta liked living there
Well, it’d been years since the kids had grown
A life of their own left us alone
John and Linda live in Omaha
And Joe is somewhere on the road
We lost Davy in the Korean war
And I still don’t know what for, don’t matter anymoreYa’ know that old trees just grow stronger
And old rivers grow wilder ev’ry day
Old people just grow lonesome
Waiting for someone to say, “Hello in there, hello”Me and Loretta, we don’t talk much more
She sits and stares through the back door screen
And all the news just repeats itself
Like some forgotten dream that we’ve both seen
Someday I’ll go and call up Rudy
We worked together at the factory
But what could I say if asks “What’s new?”
“Nothing, what’s with you? Nothing much to do”So if you’re walking down the street sometime
And spot some hollow ancient eyes
Please don’t just pass ’em by and stare
As if you didn’t care, say, “Hello in there, hello”
John Prine je jedan od onih genijalnih kantautora koji imaju dugotrajnu karijeru, a najčešće su, nekako, u drugom planu. Njegova muzika je najčešće svedena i jednostavna, oslonjena na country i folk. Ali, tekstovi pesama su mu fantastični, jer su vezani za junake koji kao da potiču iz stvarnog života. Često melanholičan, kao u današnjoj pesmi, Prine zna i da bude socijalno angažovan. Čini mi se da je najbolji onda kada njegov smisao za humor dođe do izražaja, ali o takvim pesmama ćemo neki drugi put.
“Helo In There” je jedna od Prineovih najpoznatijih pesama, o ljudima koji neumitno sa godinama stare i time postaju beznačajni za svoju okolinu. Društvo ih, naprosto, marginalizuje i ignoriše, a današnji klinci misle da su oni višak i teret. Interesantno, Prine je ovu pesmu napisao kada je imao svega 25-26 godina, a nalazi se na njegovom debitantskom albumu, koji se danas smatra remek-delom.
A sad odoh da se pogledam u ogledalo. 