Ono kad te pesma ubije k’o zeca

Now we’re alone and I am singing my song for you

Kada smo prvi put slušali ovu pesmu na Suštini pasijansa, tom prilikom u živoj izvedbi njenog autora, napisao sam veoma kratki prilog. Jer, čak ni posle dugog niza godina, koliko neizmerno volim “A Song for You“, nisam bio u stanju da kažem išta suvislo. Što bi ono rekli: zbunologija, napredni nivo. Ovog puta idemo dalje: poslediplomske studije.

Oh.

Niste valjda pomislili da sad imam šta pametno da kažem?

Dakle, nema elementa ove izvedbe koji me ne zbunjuje – u onom pozitivnom smislu, kad trnci prolaze kičmom. Evo, razložiću vam sve o čemu mislim, nekim tobože složenim redom, mada pustite sad to.

Leon Russell, institucija.Autor. Ako ne znate ko je Leon Russell, dragi moji, ja vas to ovde ne mogu naučiti. Štaviše, odričem se prava da bilo koga učim bilo šta o njemu, jer davno je prošlo vreme kada sam mislio da o njemu znam mnogo. Posle godina čeprkanja po njegovoj biografiji, fonografiji i, naročito, posledicama njegovog delovanja, dostigao sam tek onaj čestiti nivo koji se opisuje rečima “tek sad znam koliko ne znam”. Eventualno da ponovim ono što sam napisao pre pet godina: Ovo je čist klasik od prljavog klasičara, čoveka koji je bio učitelj čak i starijima od sebe. Samo bacite pogled na broj tuđih izvedbi njegovih pesama. Boljeg pokazatelja kvaliteta, jednostavno, nema.

Pesma. Dakle, gde da se čovek dene u pokušaju da opiše utisak koji ima kada sluša “A Song for You“? Ovo ide, hm, malo dalje od trivijalne pentatonske skale, pa kao forma ne može da se svrsta u blues. Srećom, nismo Amerikanci, pa zato nemamo ni potrebu da pazimo u koju fioku će ovo delo da se svrsta. Ovu pesmu je obradilo preko 200 muzičara, među kojima su mnogi prvoligaši scene. Prosto nabrajanje bi bilo neumesno, a veoma kratki uvid možete dostići na prvih desetak metara skrolovanja ekrana pri upitu na Cevki: probajte ako smete. Elton John je rekao da je ovo američki klasik i tom prilikom je otkrio Ameriku, a možda i toplu vodu i rupu na saksiji pride. Nisam baš siguran da li u popularnoj muzici za ozbiljne ljude postoji toliko uspešno razuđena pesma. Dobro de, ima ih možda nekoliko, ali danas o njima ne govorimo. Ne znam šta suštinski znače svi oni “hall of fame” izbori (verovatno sad više ništa, otkad je Tupac Shakur ušao u Rock’n’roll Hall of Fame, a Warren Zevon još nije), ali ova pesma je ove godine ušla u nekakvu listu Grammy Hall of Fame; s obzirom na to da se pesma još 1995. godine kvalifikovala za to mesto (svaki kandidat za hall of fame, po običaju, mora da ima fonografsku referencu staru 25 godina), nije im mnogo trebalo. Samo kažem: radite sa tom informacijom šta god želite.

Tekst.

Well I’ve been a lot places in my life and time
I’ve sung a lot of songs and I’ve made some bad rhymes
I acted out my life in stages
With ten thousand people watching
Now we’re alone and I am singing my song for you

And I know your image of me is what I hope to be
I’ve treated you unkindly but darling can’t you see
There’s no one more important to me
So darling can’t you please see through me
‘Cause we’re alone now and I’m singin’ my song for you

Well you taught me precious secrets of a truth, withholdin’ nothin’
You came out in front but I was hiding
And now I’m so much better and if my words don’t come together
Just listen to the melody for my love’s in there hiding

And I love you in a place where there’s no space or time
I love…

Pametnom dosta. I ne budite sitničavi što je Aretha promenila nekoliko stihova. Stvar senzibiliteta, a ne suštine, pa je stoga i dozvoljeno i opravdano.

Aretha Franklin: jedna od dvesta.

Ovaj aranžman. Taman počneš da sanjariš utopljen u eterični zvuk električnog klavira misleći kako je reč o instrumentalu, kad uleti Aretha i ubije te k’o zeca pre kraja prvog stiha. A onda, ona savršeno odmerena duvačka linija: samo vam diskretno stavlja do znanja da bi u punom kapacitetu mogla da pocepa zvučnike, ali čemu argument sile kad ovde dominira sila argumenta. A taj Hammond… O, jebote.

Aretha. E, pazi da ne bih ovo elaborirao. Aretha ne ide u fusnote, nego u počasne lože; zaradila je to. Ali eto, njeno ime mora da se pomene, jer sramota ako ne učinim.

Štaviše, još jednom: Aretha. Diva. Kraljica.

– * –

Eksperiment radnog naziva “zbunologija” sam tek načeo i još uvek sam u prvom krugu, a krivine koje vidim pred sobom već liče na serpentine nizbrdo. Šta li će ispasti od ovog?… Naravno, nije to bitno. Podsećam vas: ne valja mešati fiziku i metafiziku, jer u suprotnom nastaju prazne rasprave. Lako ćemo sa tim serpentinama. Ovo je samo jedna fantastična pesma za sve vas. I ništa više.