Divlje guske

Premotavam na osnovu detalja i ne uspevam da lociram na vremenskoj osi, a arhiva u kojoj mogu da rekonstruišem je preduboko… Da me đavo odnese ako mogu da se setim koje godine je to bilo – 2002. ili 2003. Da je bilo kasnije, imao bih fotografije.

Ma dobro, nije više ni toliko važno kad tačno beše. Pamtim hladnu noć i vrelu muziku.

Okupili se bajkeri na godišnji susret u nekom u (tada uređenom) prostoru na obodu Kikinde, pored nekog kupališta izvedenog od iskopa gline za lokalnu fabriku crepa. Beše jun, kad je obično toplije nego inače, ali te subote je padala kišica, a noć je bila neočekivano hladna.

I kao što je običaj, očekivalo se da će dovesti nekog sa strane da svira uživo. Stiže glas da će to biti grupa Time. Time, jebote! Znači, istina je: bili su to baš oni na jednom bajkerskom susretu u Petrovaradinu mesec dana ranije. Ajde-de: nije to bila cela grupa, jedna od najvećih i najvažnijih koje je velika Jugoslavija nekad imala, ali pored Dade Topića tu su bili Vedran Božić i Ratko Divjak. U Petrovaradinu beše i gitarista kojeg sa mrljave slike koju mi je neki drug poslao nisam mogao da prepoznam, a posle se ispostavilo da to beše Josip Boček, za kojeg 17-18 godina pojma nisam imao gde je; svrnuo čovek da se malo zabavi sa starim drugarima iz Osijeka. No, ajde-de…

Time su u Kikindu došli baš kao power trio – Dado je svirao bas i pevao, Vedran je iz prikrajka pleo kako samo on to ume, a Ratko je po običaju pokazivao da je on zapravo oktopod prerušen u bubnjara.

Svirka je dobrih sat vremena potrajala kao prangija, a onda je Dado zamolio za piš-pauzu. Ajde-de, kako je rock’n’roll ostario, tako su ostarile i bešike rockera. Zbilja se spustila neka vlažna hladnoća, jer bližila se ponoć, žene su već njavrkale da bi kući, ali nema kući dok Time ne odsvira sve za to veče.

Time II (1975)

Šta mu se desilo na pauzi, to ne znam, tek Dado je i dalje bio u potkošulji kao da je na bini 30°C, a krenuo je i da se familijarizuje i prima muzičke želje koje su dobacivali neki iz pivom natopljenog dela publike, od možda 300-400 duša među kojima su samo originalni bajkeri i njihove imali dovoljno tople jakne. Dado se uspalio kao balavac i počeo dobru svirku da pretvara u loš performans. Vedran je prevrtao očima, a kad je u nekom času Dado bez dogovora zasvirao “Etidu” od Korni grupe po nečijoj želji, jasno se čulo kako ga Vedran upućuje da ode u prenatalno majčino okrilje; samo što nije skinuo Stratocastera i otišao sa pozornice. To ludilo “kamernog ponašanja”, koje se ubrzo pretvorilo u patetičnu slinu od nastupa, kako došlo, tako je odjednom i prošlo. No, Dado je krenuo u nekom času da prebira i mrljavi nešto bez početka i kraja, pa kad je ukapirao da ga ova dvojica uopšte više ne prate, najzad se trgao i ukapirao da bi baš i mogao da se uozbilji. Tada je krenula krljačina, mislim baš sa “Igraj, narode moj”. Vratiše se u pogon, i taman sam pomislio da neće još dugo, kad…

Kad su zasvirali “Divlje guske”, nisam mogao da verujem svojim ušima.

– * –

Kroz noć i vlagu
divlje se guske sele jugu
i bolno kriču.

Osećam želju da mutnu neku
napišem priču:
kako odnose one sobom
na krila svoja bela dva
iz duše moje drago nešto,
a ne znam kuda,
i ne znam šta.

Hajde da se setimo da je ovaj deo napisala Desanka Maksimović. Njena pesma se zove “Selice”.

– * –

Sva je istina da za ovaj živi snimak nisam znao dok nisam krenuo da pišem ove redove, pa sam potražio link na Cevki. Učinilo mi se zgodnim da dodam i ovo ovde. Ono u Kikindi je zvučalo još sirovije od ovog, jer Vedran je prebirao svoje, Ratko pravio tihu kakofoniju, a Dado nije ispuštao svoj Music Man bas iz ruku. Neprekidno je bilo na ivici raspada, ali niko nije pogrešio ni ton, Dado pogotovo. Poslušajte deo iza petog minuta na studijskom snimku, gde improvizuje glasom: o tom basu pričam.

Lud čovek. Može kad hoće, samo valja biti strpljiv.

– * –

Ne mjerim više vrijeme na sate
al’ po vrelom sunčevom hodu
dan mi je kad njene oči se vrate
a noć kad ponovo odu

Divno je bilo, priznajem srcem
trenuci staze, usne i lišće
sve, čak i suze što teku licem
i njeno tijelo dok ima me što drhće

Vjerujem, praštam, čekam i molim
da vrati netko sve one dane
ali kasno je, zašto da volim
kad listovi ljubavi naše
pali su s grane

– * –

Više nisam osećao hladnoću. Beše to svirka na kojoj se desilo “ono nešto” – baš tad – a to je znak da je vredelo doći. Ama, samo zbog toga se isplatilo istrpeti hladnu junsku noć.

Otprilike ovako

– * –

Da, beše nekad i to: nije samo muzika bila majstorski svirana i pevana. Nekima je bilo važno da se reči skuju valjano. Dado je bio majstor za čestit stih u vreme kada su nastajali albumi grupe Time.

A šta je bilo posle, to više nije važno.