Dugi crni veo

Često mi se dešava da za pesme o kojima bih pisao nemam muzičku podlogu na Cevki. Kako su pisanje i priča džabe ako nema tona, celu ideju odložim na neodređeno vreme u nadi da će se pojaviti klip, što se najčešće završava time da i zaboravim o čemu sam hteo da pišem. U slučaju današnje pesme, imam drugi problem. Ona je deo repertoara mnogih velikih muzičara, tako da se poslednjih sat vremena vrtim kao Buridanov magarac između različitih interpretacija pokušavajući da se odlučim za koju sam najviše vezan.

I na kraju se vraćam na početak.

Prvu verziju koju sam imao priliku da čujem.

Mnogi često misle da je “Long Black Veil” tradicionalna pesma, čim je toliko popularna. Istina je da je komponovana i da ju je još 1959. godine snimio tada popularni country izvođač Lefty Frizzell. Od tog vremena, a naročito od verzije koju je snimio Johnny Cash sredinom šezdesetih, doživela je veliki broj različitih “čitanja”, pa ako se isprati link, lako se da utvrditi da ova pesma zaista sadrži “nešto” čim predstavlja izazov za tolike umetnike.

To “nešto” je relativno lako prokljuviti. U samo 16 stihova demonstrira se neverovatna veština autora (Danny Dill, Marijohn Wilkin) za baratanje emocijama, jer njima defiluju ljubav, smrt, izdaja, ludilo, sumnje, sećanja, praštanje… Prosto je neverovatno šta je sve stalo u tako malo reči.

Ten years ago, on a cold dark night
There was someone killed ‘neath the town hall light
There were few at the scene, and they all did agree
That the slayer who ran looked a lot like me

The judge said, “Son what is your alibi?
If you were somewhere else then you won’t have to die”
I spoke not a word though it meant my life
For I had been in the arms of my best friend’s wife

She walks these hills in a long black veil
She visits my grave when the night winds wail
Nobody knows, nobody sees
Nobody knows but me

The scaffold is high, and eternity nears
She stood in the crowd and shed not a tear
But sometimes at night when the cold wind mourns
In a long black veil she cries over my bones

She walks these hills in a long black veil
She visits my grave when the night winds wail
Nobody knows, nobody sees
Nobody knows but me

Long Black Veil” govori o čoveku koji je obešen za zločin koji nije počinio. On se drži svoje priče kao bi zaštitio svog najboljeg prijatelja i njegovu ženu sa kojom je imao ljubavnu vezu. Skrhana bolom i osećanjem krivice posle njegove smrti, žena luta po brdima prekrivena crnim velom i tajno posećuje grob svog ljubavnika. Paradoksalno, cela pesma je u stvari ispovest mrtvog čoveka koji je lako mogao da se spasi samo da je priznao šta se zaista dogodilo…

Music from Big Pink (1968)Nigde nisam pronašao bilo kakav komentar kako je pesma završila na debi albumu Music From Big Pink (1968) grupe The Band. Slutim da je grupa bila pod jakim utiskom Cashove verzije, jer je on uvek imao običaj da velike pesme “prisvoji” i da im formira definitivan oblik. A posle toga se sve odvijalo po principu spojenih sudova (od The Band do Boba Dylana, preko Joan Baez i članova Grateful Deada do Brucea Spreengstina, da bi se poslednjih decenija te pesme latili Nick Cave i Dave Matthews).

I nikada kraja. Prave pesme uvek pronađu način da nastave da žive.