Letnja, malo pre vremena

From the park I hear rhythms
Marley’s hot on the box
Tonight there will be a party
On the corner at the end of the block

Ako sam ikad mogao da poistovetim neki ritam sa nekim godišnjim dobom, onda je to bilo stavljanje rege muzike u kontekst vrelog leta. Istina, još uvek nije jul, ali ovaj april je bio najtopliji otkad se meri temperatura, nekoliko prethodnih dana u mojoj ravnici je nosilo ugođaj teškog letnjeg vazduha kao da je već došlo vreme žetve, a meni se nekako danas sluša ova pesma.

Uostalom, danas je 68. rođendan Stevieja Wondera i to je već sasvim dovoljan razlog da slušamo bilo koji od stotinu njegovih superhitova.

A to što se za Dan bezbednosti niko nije setio Ilije Čvorovića, stvarno nije naša krivica.

Sva je istina da nema nikakve žurke u ovoj pesmi: ako malo zagnjutite u tekst (pronađite ga sami), shvatićete da nije samo oštri modalitet reggae ritma omaž drugom Majstoru, već i sama tema pesme. Teži deo rešavanja zagonetke bi bio da prepoznate da Stevie u ovom pevanju koristi tvrdi karipski naglasak. Neće biti lakše ako pokušate da rastumačite stihove, ali ključ iz prve strofe je očigledan: večernja žurka na uglu getoa nije nikakvo veselje, već podsećanje da borba traje.

Sudeći po informacijama koje brat Gugao lako ponudi kad se upišu dva imena, Stevie Wonder i Bob Marley ne samo da su se poznavali i u nekoliko prilika nastupali zajedno, nego je očigledno da su se dobro razumeli i da je postojalo veliko uzajamno poštovanje dvojice velemajstora. Lako je to razumeti: borbe o kojima su ti ljudi pevali imale su isti koren, a ideje koej su usađivali svojim slušaocima teško da bi se mogle nazvati iole različitim i pored toga što su dvojica prebivala u različitim žanrovima muzike.

Mene u ovom trenutku opseda još jedan detalj reference: možda će se pokazati da lupam banalnosti – činjenica je da nemam u rukavu nikakav navod koji dokazuje moju tvrdnju – ali nekako imam utisak da bi baš takav tok misli mogao da učvrsti vezu.

Hotter than July (1980)

Naime, unisono sviranje svih instrumenata u bendu u toku ključne fraze.

Nije ovo ni izbliza prvi put u opusu Stevieja Wondera da čujemo njegov bend da tako svira; njegov devetnaesti album Hotter than July je objavljen tek 1980. godine (i to krajem septembra, kad su prošle žege), a do tada je bilo ko zna koliko primera da one ajkule koje čine njegove prateće bendove zasviraju unisono. Najpoznatiji takav primer je onaj pazaž u “Sir Duke, a biće još tih primera ako se ponekad setite da prevrnete Steviejevu diskografiju barem u onom delu pet veličanstvenih albuma u periodu 1972-1976… Do jutros mi nije bljesnula misao o skrivenoj vezi: Wailers, prateća grupa Boba Marleyja, imala je običaj da ponekad zasvira baš tako.

Ko je od koga uhvatio fazon – jedan od drugog ili oba od nekog trećeg – zapravo i nije toliko važno. I kao što rekoh, čak nije važno ni to da li je ta teza tačna. Veličina popularne muzike, barem onog dela koji ima i poneki drugi cilj osim novca, upravo je u tome što ste slobodni da je tumačite kako god poželite. Nema tu neke misterije: neko voli julske žege, neko od njih beži. Neko se sklanja pod strehu čim nasluti prve kapi kiše, neko uživa u šljapkanju po baricama posle letnjeg pljuska ili, štaviše, dok pljusak još uvek traje.

Dok još uvek traje.