Pet godina, pet vekova, večnost

Čitam baš jutros uz kaficu: Bill Gates je ljubazno odbio ponudu Donalda Trumpa da zauzme prestižno mesto savetnika predsednika SAD za nauku. Reči koje je ujka Bili upotrebio prilikom odbijanja su diplomatske, sročene manirom čoveka koji nije slučajno postao prvi pojedinac sa realno stečenim bogatstvom koje je prešišalo sto milijardi dolara: “Mislim da ta dužnost ne bi predstavljala optimalno korišćenje mog vremena.”

Iza zavese ovog eufemizma se nalazi podatak da je tokom dva susreta Trump oba puta zahtevao od Gatesa da mu ovaj potanko objasni kako to da virus HIV i virus HPV nisu jedno isto. Takođe, pažljivi hroničari su zabeležili kako je Trump u obe prilike koristio ne baš diplomatski rečnik da opiše svoju fascinaciju fizičkim izgledom ćerke Billa Gatesa, koja ima 22 godine i mogla bi unuka da mu bude.

Nema nam spasa.

Pushing through the market square,
So many mothers sighing
News had just come over,
We had five years left to cry in

Naša nesposobnost da gledamo u vuka i kažemo: “Vidi, vuk!” je postala opšte mesto našeg malenog življenja. a to je zato što čekamo da nam neko drugi objasni ko je ko i šta je šta, čak i pored očiglednih pokazatelja.

News guy wept and told us,
Earth was really dying
Cried so much his face was wet,
Then I knew he was not lying

Otkad je sveta i veka, moćni su kinjili pametne. Otkad je sveta i veka, ljudi su više pažnje posvećivali argumentu sile nego sili argumenta. Jer, bol se uvek lakše upamti od verbalne pouke.

I heard telephones, opera house, favorite melodies
I saw boys, toys, electric irons and T.V.’s
My brain hurt like a warehouse, it had no room to spare

A oni koji sprovode to novo blagostanje, ili kako bi se već nazvalo to što nam rade, spokojno nastavljaju i napreduju. Oni znaju: razmišljanje je najteža disciplina poznata ljudskom rodu i zbog toga toliko jebeno malo ljudi uopšte pokušava da razmišlja o bilo čemu.

I had to cram so many things to store everything in there
And all the fat-skinny people, and all the tall-short people
And all the nobody people, and all the somebody people
I never thought I’d need so many people

Niko ne može da bude spreman za ono što biva sledeće. Problem je u tome što mi budućnost uvek budalasto zamišljamo kao nešto upravljano znanjem, idejom o napretku, izračunavamo ono što dolazi koristeći boljitak kao konstantu. Bolno grešimo: optimizam je samo sredstvo koje nas održava da ne poludimo – ili, ako smo već poludeli, da se to ne primeti baš na prvi pogled.

A girl my age went off her head,
Hit some tiny children
If the black hadn’t a-pulled her off,
I think she would have killed them

I da parafraziram izjavu prijatelja, nakon što je čuo vest da je neki ludak opet pucao u vršnjake u nekoj školi u Americi: šta vam vredi to što upućujete saučešća kad se duge cevi još uvek nalaze na istim mestima? Iliti: ma, koga bre zajebavate!

A soldier with a broken arm,
Fixed his stare to the wheels of a Cadillac
A cop knelt and kissed the feet of a priest,
And a queer threw up at the sight of that

Svašta smo mogli da očekujemo dok smo odrastali. Sasvim sigurno nismo mogli da očekujemo da će čak i oni koji su zauzeli svoja mesta na vrhu obećavajući blagostanje biti prvi u ponižavanju onih koji su predmet koji bi trebalo da su predmet njihove brige. A pritom imaju i blagoslov one bande koja svoju odgovornost upućuje samo metafizičkom entitetu koji je predmet njenog manijakalnog bavljenja. A kad sastaviš fiziku i metafiziku u isti pasus, to ne može da ispadne dobro.

I think I saw you in an ice-cream parlor,
Drinking milk shakes cold and long
Smiling and waving and looking so fine,
Don’t think you knew you were in this song

Sudbina malog čoveka je da bude koristan dok je potreban. Ponekad ta uloga podrazumeva uništavanje subjekta. Tako su nas onomad učili u vojsci: kad onaj pored tebe padne od metka tokom napredovanja Baćuškinom metodom, tvoj jedan jedini posao je da nastaviš da hodaš bez oklevanja i da ispališ metak kad se za to ukaže prilika. Kad padneš, a pašćeš, ne brini: imaće ko da javi tvojima.

And it was cold and it rained so I felt like an actor
And I thought of Ma and I wanted to get back there
Your face, your race, the way that you talk
I kiss you, you’re beautiful, I want you to walk

U međuvremenu, svet je napredovao do tačke kad lektira više ne mora da se čita, jer dete koje čita je odrasli koji misli, a to nije dobro po one koji misle o blagostanju naroda. Sve je pak u redu, jer osećaj dosade se uredno kanališe raznim sredstvima, među kojima su oni veliki televizori postali jedini izlaz iz stupora nastalog gledanjem u smartfone.

We’ve got five years, stuck on my eyes
Five years, what a surprise
We’ve got five years, my brain hurts a lot
Five years, that’s all we’ve got

Sad je samo pitanje koliko nam je još vremena ostalo dok se ne probudimo. Dok se zaista ne probudimo. Ako se to ikada i desi. Ako je uopšte pametno da se to desi, jer to buđenje će boleti.

We’ve got five years, what a surprise
Five years, stuck on my eyes
We’ve got five years, my brain hurts a lot
Five years, that’s all we’ve got

Postoji tu i ono pitanje o posledicama mišljenja svojom glavom (ipak, čak i pored težine koju mišljenje nosi), ali to je sad previše komplikovano da se stavi u kontekst distopije koja je postala stvarnost. Sve je postalo komplikovano zato što jeste kako nije i nije kako nije. Ne, nije omaška u rečima: idite na Noć muzeja i prepustite se mraku koji okružuje kulturu. To je jedna od retkih prilika da stvari doživite onakvim kakve jesu.