Pogled u ogledalo

Otkako je moj džuboks narastao preko svake mere, dobro se zabavljam tako što sam iskoristio znanje iz prošlog života da u nekakvom programu za tabelarni prikaz sadržaja napravim džuboks-rndalicu. Kad angažujem to sokoćalo, iskoči mi plejlista željene dužine u kojoj se ponekad nađu sadržaji koji izazivaju tzv. čeloklep: klepim se po čelu i pomislim ili čak kažem naglas: otkad ovo nisam čuo!

Onda u meni proradi ludak za kojeg sam mislio da sam ga utušio kad sam pre zamalo četvrt veka doneo najbolju profesionalnu odluku u životu, onu da neću više biti programer, nego ću ponekad i spavati, jesti, prepoznavati ukućane, čak se ponekad i družiti sa prijateljima uz muziku. Zahvaljujući tom programu sa nekakvim mrežama po ekranu, ne potonem duboko kad me demoni školovanja sustignu, nego nešto kao fol programiram automat da uradi za moj račun ovu ili onu glupost i tako se izvučem bez kompajlera.

I sve to eskiviranje strašne profesije najzad sam uspeo da konvergiram u nešto korisno: u povremene izlete u periode muzike koje smatram sebi najdražim.

Kad ja tamo, a ono sinhronicitet…

Ako vam velim da je u mojoj džuboks-rndalici, posle ko zna koliko godina, zasvirala muzika grupe Spooky Tooth, to i neće biti tako veliko čudo kad vam otkrijem da je to bilo onog dana kad sam prvi put testirao filtriranje u rndalici po godinama, pa sam sažeo filter na period od 1967. do 1974. godine, koji je koincidentno baš onaj period u kojem je ta meni draga engleska grupa funkcionisala. Ali, ako tome dodam informaciju da sam baš tog dana potkraj marta saznao da je Mike Harrison, pevač sjajne grupe, otišao na Neko Bolje Mesto, razumećete koliko sam se naježio od tog sinhroniciteta.

Od legende smo se na Suštini pasijansa oprostili kako dolikuje nešto nakon što nas je ta vest snašla. Nego, tad sam utvrdio da je Zoća Peacock pisao o Spooky Tooth triput, a ja nijednom, pa sam se malčice postideo i od onda me progoni potreba da se odužim velikoj grupi za mnoge trenutke adrenalinskih uzleta.

Čisto da ne bude nejasnoće: današnju pesmu nije otpevao Mike Harrison. On je ranije napustio bend u kojem mu atmosfera više nije bila po volji. Pesmu “The Mirror“, koja se nalazi na poslednjem, istoimenom albumu grupe iz 1974, objavljenom tek nekoliko meseci pred konačni raspad, otpevao je Mike Patto, kojem je ta tezga bila usputna stanica ka formiranju grupe Boxer.

Spooky Tooth

Pomenuh već više puta, a rekoh i danas kad sam pomenuo svoju rndalicu: period oko 1970. godine, pa po pedalj na obe strane, meni je omiljeni period rock muzike, koju najviše volim. Dakako, odbijam da budem isključiv i da muziku opredeljujem isključivo po periodu, zemlji porekla, žanru, imenu ili ma kojem lenjiraškom kriterijumu. A mene svakako nikad niste čuli niti ćete me čuti da izgovorim ono budalasto “nema više dobre muzike”. Prema tome, odrednica ne ograničava ni moj pogled na muziku. Nego, u periodu muzike “late sixties – early seventies” nalazim neku atmosferu koja u meni budi naročitu toplinu i spokoj. Može biti da je to nekakav eho spokojnog detinjstva: asfalt je kroz moju ulicu prošao tek kad sam imao deset godina, a pomisao na slike, zvukove i mirise detinjstva me i danas smiruje kad god iskočim iz koloseka.

Taj zvučni deo priče mi je najintrigantniji. Trebalo mi je skoro dvadeset godina da ščepam i apsolviram muziku koju nisam uspevao; samuraj Peacock je odigrao nesebičnu ulogu u ciljnoj ravnini tog putovanja, no ta priča je mnogo šira od današnje. Tražio sam zvukove koji odgovaraju paradigmi tog perioda i to je išlo sporije nego što sam očekivao. Nije bilo nikog ko bi mi pomogao preporukom, tadašnji vanbeogradski izvori u vidu srednjih talasa na radiju su bili količinom obilati, ali eklektikom škrbavi, jedini dostupni časopis je skretao pažnju na sadržaje koji su ili bili mainstream ili ih nisam mogao čuti nigde, a pare za ploče iz inostranstva nisam imao dok nisam dospeo do godina za studentsku zadrugu. I tako, potrajalo je.

Sa velikim imenima, velim, bilo je lako, ali to nije bilo ono što sam tražio. Kada sam došao do nekih “manjih” bendova – ama, ništa manjih, ali manje probitačnih u reminiscencijama tuđe naknadne pameti – znao sam da sam najzad stigao kuda sam krenuo.

E, jedno od tih imena beše i Spooky Tooth. Mešavina energije, stila, krljačine i rafinmana koju je ta grupa postigla retko se mogla čuti kod bilo koga drugog. Jedan biograf reče kako je Spooky Tooth dostigao visine psihodelije, čvrstinu roka i emociju soula i to nije bilo preuveličano. Ali i pored te izuzetno retke kombinacije, grupa je nekako uvek ostajala u pozadini velike slike. I pored čestitih tiraža singlova, naslovne strane su im bile nedostižne. Slušalište u vreme aktivnog rada kao da je bilo svedeno na neveliki krug posvećenika, jer svi osim najvećih su u to doba svirali uglavnom po nekim ćumezima i malim klubovima, nedolično. Potpuno neverovatno, s obzirom na izraziti talenat, dvojicu dobrih pevača, čak dvojicu koji su svirali klavijature, kao i čvrst zvuk koji nije bio dosadan ni trenutka.

No, sticaj okolnosti je bio takav da sam posle otkrivanja nekoliko njihovih albuma nekako uspeo da ih opet ćušnem u zapećak. Danas iz tog perioda krljačke muzike sa Ostrva radije vadim Traffic, Colosseum, Humble Pie, The Faces, The Jeff Beck Group… Zašto sam nastavio da zaobilazim ono što sam jedva pronašao, nikad sebi neću uspeti da objasnim, jer pouzdano znam da mi ta muzika nije dosadila. Obećao sam sebi jedan nedeljnopopodnevni Spooky Tooth maraton, ali još ga nisam priredio.

The Mirror (1974)

Jedan od razloga što to moram da uradim je upravo i taj što želim sam da uspostavim mesto albuma The Mirror u fonografiji grupe. Razni poznavaoci o njemu vele različite stvari, često i oprečne, pa ćete možda i sami naići na navode kako je reč o najgorem albumu, najboljem albumu (samo zato što je Mike Harrison otišao, to jest iz svih drugih razloga), kako je to razlog raspada grupe, takođe i kako je to bio neprepoznati ključ za opstanak… Kad se zbunologija mišljenja podigne na taj nivo, onda mi nema druge nego da donesem sopstveni zaključak na osnovu nepobitnih činjenica koje ću otkriti i muzike koju ću sam čuti i proceniti. A ako na kraju tog puta i budem izveo sasvim pogrešan zaključak, ostaću pri njemu. Jer jebeš ga, i ja sam samuraj: red je da poginem za poneki dobar ideal.

Jedini mali, malecki, ama ovolišni problemčić je u tome što to nedeljno popodne nikako da se desi. Eh, radost življenja u doba prekarijata… A vi me još pitate zašto toliko volim late sixties – early seventies

A vi, ako ste nekim slučajem željni da upoznate Spooky Tooth jer niste do sada, a nemate celo popodne, latite se albuma Spooky Two (1969), pa ako vam bude po volji, krenite i na sve ostale albume (jedino zaobiđite Ceremony (1969), da vam sad ne objašnjavam zašto). Neće to biti danguba, verujte mi na reč.