Žrtva

Ponekad mi se učini da bih mogao da živim dvesta godina, da sve to vreme provedem samo slušajući muziku i da bih opet lako pogrešio razmišljajući o značaju nekih muzičara i njihovom kapacitetu da me iznenade. Znajući pak da od tolikog životnog veka nema ništa, radije biram da se prepustim muzici onako kako je doživljavam na prirodno, dozvoljavajući da me ponekad poneko iznenadi, pa makar on i ne bio direktni krivac za to.

Danas je reč o pesmi koju ne znam kako da udenem u svoje poimanje jednog prangijaša. A četrdeset godina znam tu stvar, mada sam većinu tog vremena proveo držeći je u zapećku svog sećanja. E, pa došlo doba da je izvučem odatle. Predlažem opušteno slušanje; i ne dozvolite da vas jednominutni uvod odvrati: reč je o odličnom gitarskom radu.

E, tako.

Ovaj lagani pesmičuljak se lagano stavlja u onu nišu koju je Frank Zappa rado nazivao imenom music for late nite easy listening. Pesma se nalazi na nekom neutralnom mestu na albumu Book of Dreams (1977), prvom radu grupe Steve Miller Band koji sam čuo, baš negde u vreme kad je objavljen; bile su to godine kad sam tek počinjao da organizovano i planski slušam muziku i svaki direktan susret sa novim albumima, kao i kod svakog dvanaestogodišnjaka, u meni je budilo znatiželju i generičko prihvatanje. Završio sam tako što sam čitav album urezao prilično duboko u sinapse, nemajući bliži uvid u to šta zapravo slušam.

Taj album je imao čudnu ulogu u fonografiji Stevea Millera i njegovog pratećeg benda. Posle značajnog uspeha albuma The Joker (1973), pauza je bila predugačka. Loveći zicer i tražeći optimalni izraz u sve jačoj konkurenciji na tržištu, jer prangijaških bendova se od početka sedamdesetih nakotilo kao kusih pasa, producenti su dozvolili da spadne tenzija očekivanja. Sledeći album Fly Like an Eagle (1976) je zidan kao Skadar na Bojani, natenane, tehnički je friziran do krajnjih detalja (čak je objavljen i tzv. kvadrafonski miks, mada nikad neću ukapirati o kakvoj je kvadrafoniji reč iz vinilne rilne koja i dalje ima samo dva zida). Nakon ponovljenog uspeha, ovog puta značajno proširenog prvim odličnim tržišnim nastupom u Evropi, rešeno je da preostali materijal što pre bude spakovan na sledeći album; bilo je tu kapaciteta i za radiofonične singlove, a trebalo je dodati samo još možda dve numere, produkcijom uterati prelaze između numera da se tako ostvari još 2-3 minuta (zato i ovaj uvod ovde) i to je bilo to.

Izgleda da je tu postojao mali problem, jer Steve nije imao inspiraciju za još komponovanja. Poslednji dodatak su priložili gostujući gitaristi Les Dudek i Curley Cooke, koji su i odsvirali pesmu “Sacrifice“. Besprekorna u svakom pogledu, najpre po atmosferičnosti, potom po virtuoznom sviranju, ova pesma prilično iskače od ostatka albuma, koji je, kao i uvek kada je reč o muzici Stevea Millera, dominantno prangijaški i bez naročitih pretenzija da izaziva neke slike i pouke; no, i kao takav, sasvim je dobar za slušanje.

Inače, prvobitna verzija te pesme se nalazi na solo albumu Lesa Dudeka i preporučujem da je čujete, jer ćete možda otkriti novu ličnost čiju muziku vredi istražiti – ja sam već pisao tetki u Kalinjingrad da mi pošalje paketić. Produkcija matične verzije je manje sofisticirana i zasnovana na primarnom kapacitetu izvođača, što će se nekima definitivno više dopasti.

Book of Dreams (1977)Elem, plan o izbacivanju sledećeg albuma Steve Miller Banda na talasu uspeha prethodnog je sproveden uspešno. Štaviše, povoljan vetar je učinio svoje i Book of Dreams je prošao bolje na tržištu od prethodnika, mada bi se moglo diskutovati da li je bolji u muzičkom smislu. Ali svejedno: na kraju ostade ploča koja je perverznjacima poput mene i dan-danas zanimljiva.

Tak sad primećujem da ništa od najboljih momenata albuma – superhit “Jet Airliner“, uspešni singl “Jungle Love” i današnju pesmu “Sacrifice” – uopšte nije napisao Steve Miller. On je tek koautor klasične pentatonske drljačine “Swingtown“, trećeg uspešnog singla sa albuma, ali primetno je da se ovde negde lomi kreativni naboj koji ga je do tog časa karakterisao. Baš nešto zavirujem po faktografiji: Milleru je trebalo pet godina da posle ovog albuma ispali sledeći superhit “Abracadabra” i to je poslednji sjajni trenutak u njegovoj karijeri, koja traje i danas i koja je zanimljiva kao diferencijalna jednačina koja opisuje kretanje oposuma posle ručka.

Nemam neku naročitu poentu. Desilo se da je moja džuboks-rndalica izbacila današnju pesmu u prvi plan kad sam onako, bez naročitog razloga, filtrirao spisak na 1977. godinu. Tada sam se setio da pesmu nisam čuo, boktemazo, godinama, još otkako sam negde krajem prošlog veka od uličnog prodavca u Beogradu kupio novi primerak vinila Book of Dreams. I tek tad, pre dva-tri dana, iz dupeta u glavu mi je stiglo da nijednu pesmu iz opusa Stevea Millera ne volim više od ove; a uopšte nije njegova, jebote, i to sam ukapirao tek pre tri dana, a četrdeset godina poznajem stvar… I to je sve.