Pretty Pink Rose

Kraj osamdesetih David Bowie je dočekao ovenčan zasluženom slavom. Za prethodne dve decenije je uspeo da se nametne muzičkom svetu kao jedan od najznačajnijih autora svih vremena koji je, neosporno, bio sposoban da se uklopi u bilo koji muzički trend. Ili da ga sam kreira. Pojava CD-a kako novog nosača zvuka je bila prilika da se sumira prethodni opus i krene dalje.

A to je već bio ozbiljan zahvat.

Sound+Vision je podrazumevao izdavanje box-seta i njegovu promociju na šestomesečnoj turneji. U isto vreme, Bowie se upustio u koketiranje sa tadašnjim trendovima. Grupa Tin Machine je trebalo da bude kopča sa novom generacijom publike koja je pristizala i koja je volela disonantni rock kakav su svirali, recimo, Sonic Youth ili The Pixies. Taj deo Bowiejeve karijere, zabeležen na dva albuma Tin Machina, nije mi se dopao ni tada, a ni sada nemam želju da čujem bilo šta iz tog vremena. Kilava turneja po malim prostorima i loše kritike albuma su bile totalni fijasko.

Bilo je potrebno povaditi se, a Sound+Vision turneja je bila doba prilika za tako nešto. Bowie je krenuo da okuplja prateću grupu. Prvobitna zamisao da glavni gitarista na turneji bude Reeves Gabrels iz Tin Machine je propala, jer je sam gitarista osetio da njegova sklonost ka “dekonstrukciji” Bowiejevih hitova ne daje dobre rezultate na koncertima. Ali je imao ideju ko bi to mogao da bude: predložio je svog ortaka Adriana Belewa.

Belew je već svirao sa Bowiejem na turneji desetak godina ranije i učestvovao na snimanju njegovog albuma Lodger (1979). U međuvremenu, tokom osamdesetih, bio je član grupe King Crimson, svirao sa Talking Headsima i imao uspešnu solo karijeru. Dovoljna preporuka da se krene u novu avanturu… tako da se za Sound+Vision turneju upisao i kao music director, ma šta to značilo.

No, Belew je imao i obaveze. U tom trenutku je snimao svoj novi album, pa je turneja sa Bowiem značila da nikako neće moći da ga promoviše. Mudri Mr. Jones mu je bacio mamac: ponudio mu je neke svoje pesme i prijavio se za pevanje na njegovom albumu.

Young Lions (1990)Kako se ovakva ponuda ne odbija, počela je razmena kaseta. Belew nije bio oduševljen onim što je dobio, pa je za pesmu “Pretty Pink Rose” morala da padne dekonstrukcija i ponovno sastavljanje. To je na kraju dalo sasvim dobar rezultat. Kada neko zna kako, onda i od prosečne pesme može da napravi nešto sasvim novo.

Među zaluđenicima kola nekoliko verzija ove pesme sa različitim stihovima. Vidi se da se mnogo toga “prepravljalo u hodu” i nije baš najjasnije o čemu se u njoj govori. Sam Bowie kaže da je ideju za nju dobio posle pada Berlinskog zida – u tom trenutku se činilo da su svetski događaji mogli da se resetuju i da je dobijena šansa da se krene nekim novim putem.

Na žalost, svedoci smo da ga je vreme demantovalo.

1 komentar na temu “Pretty Pink Rose”

  1. Tri opaske.

    Musical director je osoba koja je zadužena za uvežbanost i ukupno stanje spremnosti benda na sceni. Bowie svakako nije visio na dugim probama: on bi se uklapao kad je bend već bio uvežban. Tokom turneja, musical director se brine da bend diše kao jedan organizam dok frontmen radi svoj posao… Belew je imao tu ulogu na turneji Sound+Vision. Što se mene lično tiče, mislim da je Mark Plati bio najuspešniji musical director u kasnijoj fazi scenskog rada grupe.

    A drugo: zanimljivo da pominješ resetovanje posle pada Berlinskog zida. Svet je zaista to propustio da učini, ali Bowie nije. Kada smo krenuli na koncert u Budimpešti u okviru turneje Sound+Vision te jeseni 1990, znali smo da Bowie tom prilikom zauvek završava sa identitetom Thin White Duke, što je njegov alter ego koji je trajao najduže od svih. Zaista, beše to poslednja prilika za praćenje takvog nastupa. Strepeli smo od onog što sledi, jer već nam je iskustvo govorilo da nam treba desetak godina da ukapiramo šta taj čovek radi.

    Valjda mi je baš zbog te predrasude odocnelog razumevanja i trebalo deset godina da bih ukapirao da ja muziku Tin Machine nekad neću zavoleti. Međutim, ne mogu da ne primetim: Bowie kao da je predosetio u koliko velik rizik se upustio tim eksperimentom, pa je insistirao na odsustvu isticanja svog imena u toj priči. Princip najmanje štete je uspeo u tom slučaju. A što se tiče onog što je došlo posle… Uh: ako to nije bilo resetovanje cele jedne karijere, onda stvarno ne znam šta jeste.

Komentari su onemogućeni.