Mogući način da nešto postane klasika

Hajde da malo uposlimo sivu masu između ušiju. Poslušajte dobro ovo što sledi.

Iako svi znamo da je ovo muzika iz filma, očigledno je da ovo delo funkcioniše i kao homogena celina kojoj slika iz filma “Dobar, loš, zao” više nije potrebna. Pitanje glasi: koji je to atribut muzičkog dela koje uspeva da se odvoji od svog osnovnog konteksta i postane celina za sebe?

Dobro de, ne dokazujemo matematičku teoriju, pa nam je ovde dozvoljeno da ne budemo egzaktni baš u svakom trenutku. Takođe, pitanje je dovoljno kao motiv: najzad, odgovor se nalazei možda negde drugde, a ne tamo gde ga tražimo.

Uglavnom, nakon preslušavanja ovog sadržaja, pri čemu je baš značajno to što ovo nije jedna od mnogobrojnih spektakularnih izvedbi koje je upravo Ennio Morricone upriličio, čoveku je teško da se ne zapita: kako je moguće da muzička tema jednog filma (nimalo trivijalnog iako osnovni žanr upravo jeste trivijalan) postane najpre zvučna asocijacija, a potom i celovito delo koje prevazilazi svoj izvor?

Dobar, loš, zao (1966)Da li je to popularnost filma? Budimo načisto: Morriconeu se posrećilo za ceo život, jer dospeo je u priliku da stekne reputaciju u času kada je vestern bio na vrhuncu popularnosti – zapravo, na vrhuncu je tada bila i popularnost bioskopa – a Sergio Leone nije svetu ostavio jedan film koji smatramo najboljim vesternom, već celu trilogiju, što niko pre nije uradio (a posle su radili svi, na štetu filmske umetnosti). Ostadoše proste, ali odlične filmske priče, arhetip špageti-vesterna kao omiljeni model, Clint Eastwood kao jedan od najupečatljivijih filmskih antiheroja do dana današnjeg (tek na stranu “All the best cowboys have Chinese eyesLee Van Cleef), ostade reputacija špageti vesterna kao izvesno najveći prstenac koji je matična holivudska produkcija ikada dobila.

I ostadoše muzičke teme Ennija Morriconea koje odavno žive svoj život, prevazilazeći filmove iz kojih su izašli, ali savršeno dočaravajući ukus pustinjskog peska na ispucalim usnama. Saradnja dva velika autora se tu nije završila: lično mislim da je sve ono što je Morricone uradio za film Once Upon the Time in America potpuni vrhunac filmske muzike uopšte.

U pokušaju da dokučim moć te muzike, zahvatio sam malo šire, čisto radi poređenja. I ostade mi samo jedno jedino ime, opet Italijan, koje je proizvedenim utiskom uporedivo. Dakako, Nino Rota, naročito u svojoj saradnji sa Fellinijem (teme za dva Coppolina filma The Godfather su u tom kontekstu incident, ali primamo i njih u priču)…

Prebirao sam dalje, ali nisam stigao daleko: koje to muzičke teme ostadoše čvrsto i postojano van konteksta filmova iz kojih su izašle. Setio sam se mnogih: svakako ono što je Howard Shore uradio za potrebe trilogije The Lord of the Rings; a jedan od mojih ličnih favorita je i ono “sviranje gudalom na testeri” s početka i kraja filma One Flew Over the Cockoo’s Nest, koju je Jack Nitzsche onako savršeno uklopio u priču. I da ne nabrajam dalje, jer ima toga dosta, svi ti primeri su ostajali isključivo u kontekstu filmova iz kojih su potekli i nisam uspeo da ih doživim kao zasebne entitete.

Jedan jedini izuzetak se izdvojio tokom tog eksperimenta naknadne pameti, doduše sa karikaturalnim rakursom: “Imperial Theme” iz franšize Star Wars ostade da živi svoj život van kinematografije zahvaljujući mobilnim telefonima i programiranju posebnog zvuka za pozive određenih poznanika. To je danas mnogima omiljen zvučni stereotip scene kada neki mali Darth Vader u našim životima ulazi u kadar: poznajem najmanje tri osobe koje su tako programirale svoje telefone kada ih poziva nadređena osoba… Veliki John Williams verovatno nije tako zamislio život svog pojedinačno najpoznatijeg muzičkog komada kada ga je komponovao…

Dakle, širenje slike me nije odvelo nigde.

A onda sam, sasvim slučajno, bacio pogled na tekst ispod ovog video snimka na Cevki. Tamo je objašnjeno kako je nacionalna televizija Danske januara 2018. emitovala koncert pod nazivom “The Duel – Morricone Draws First“, muzički recital u kojem Nacionalni simfonijski orkestar Danske i Nacionalni koncertni hor Danske, uz učešće raznih solista izvode muzičke teme iz široke palete vesterna i mafijaških filmova, dočaravajući različite perspektive stila italo-američkih filmova i filmske muz…

Lee Van Cleef

Tada mi je sinulo – mada sam na čas zastao u neverici da li je uopšte moguće da je toliko jednostavno. Ali drugog objašnjenja verovatno nema: sva ta muzička dela su najpre skrojena kao zasebna, a kontekst filmske slike im je naknadno dodat, možda uz malu adaptaciju zarad uklapanja u dramu. Izvedbom van filma, te muzičke fraze su vraćene na polazište, a ne istrgnute iz konteksta. I zato tako dobro funkcionišu.

Ne, ja nemam dokaz za ovu tezu niti bilo kakvu potvrdu da je bilo tako. Jedina priča koju pouzdano znam o nastanku neke čuvene filmske muzičke teme je ona iz knjige o filmu Amarcord, gde je opisano kako je Rota napravio čuvenu muzičku temu (prisetite se (sic!) ovde). A kako je Morricone stvarao svoje teme za sva vremena, možda je negde i napisano, ali do tih biografskih podataka još uvek nisam došao.

7 komentara na temu “Mogući način da nešto postane klasika”

  1. Možda jedan primer koji funkcioniše izvan filma (verovatno malo ko i zna iz kojeg je to filma) je Vangelisova glavna tema iz “Vatrenih kočija”. Doduše, ova kompozicija k’o da je rezervisana za neke sportske događaje. Ne mož’ olimpijada da prođe bez nje.

    1. E, vidiš: Vangelisa se uopšte nisam setio… Da, slažem se sa konstatacijom. No, ovde imamo slučaj da je muzika ponela neki opšti kontekst sa sobom. U tom pogledu je uporedivo sa ovim što pomenuh “Imperial Theme“, mada nema taj karikaturalni momenat.

      Nego mi je sad iz drugog razloga zanimljivo što se pominje Vangelis. Sad se retroaktivno podsećam serije Cosmos (1980), one originalne koju je vodio Carl Sagan, gde je u špici korišćena pesma “So Long Ago, So Clear“. Ta pesma nije namenski pisana za seriju — to je numera sa albuma Heaven and Hell (1975) — nego je naknadno nakalemljena. I vidi vraga, sa tim primerom otkrivamo sasvim suprotan slučaj od ovog koji je tema teksta: muzika koja je naknadno pridružena nekom kontekstu i nastavila da živi kao deo tog konteksta.

      Takođe zanimljivo za istraživanje.

  2. Ово је било класика и пре. Нису га Данци направили класиком.

    1. Naravno.

      Doduše, nije ta teza ni ispaljena. Nego se ova izvedba namestila i izazvala ovaj tok misli. A s obzirom na to da je sama izvedba savršena, a pride nije baš u neposrednom Morriconeovom izvođenju, učinilo je ilustraciju boljom nego što sam i mogao da se nadam.

      1. Отприлике као оно што сам рекао за “Кеву атомског срца”, у изведби Гисиног лично са све оним страобалним оркестром, најзад онако како је писац замислио, да се лепо види и чује. Јер та прва извођења настају у ко зна каквим околностима, вазда нека журба, сналажење без овог или оног. Овако, кад се може натенане, с вољом и без притиска, е онда.

    1. Д’идеш у оцов, синоћ сам ово одгледао од почетка до краја, па после пустио скоро цело поново кад је госпоја обратила пажњу. Оде вече :).
      Оно, сваки концерт је позориште, филм је такође испрва био снимљено позориште, а овде се на сцени глумио филм… са звучном сликом у главној улози. Феноменално.

Komentari su onemogućeni.