Osmoglavo čudovište

Iskupljenje i dovršavanje. Stihija sinergije. Nedisciplina. Dalje. I još dalje.

Jedne julske večeri 2013, tokom posete prijateljima, Robert Fripp se zapitao: “Ako bi King Crimson trebalo da nastupi sutra, kako bi to izgledalo?”. U glavi mu se stvorila vizija sedmoglavog čudovišta na sceni i tog časa je znao da priču o grupi koja je proizvod njegovog višedecenijskog rada ne može ostaviti onako kako ju je prekinuo nekoliko godina ranije: u nezadovoljstvu i frustraciji.

Tog časa se začelo nešto što je, sasvim slučajno ili možda ne, tačno četiri godine kasnije dovelo do rođenja na sceni u Siudad Meksiku nečega što je Fripp nazvao, doslovno, The Eight-Headed Beast of Crim, a zapečaćeno je zdravicom u slavu Formacije 9.1, koju je poslednje večeri u nizu od pet, neverovatna publika uspešno porodila.

A kad Robert Fripp podigne čašu šampanjca i sprema se da kaže nešto, sedmorica muzičkih velemajstora pred njim ućute kao đačići u skamijama.

Da ne bude nejasnoća: King Crimson je okupljen već 2014. godine, kada je sastavljen septet neobičnog oblika. Upadljivi, ranije nikada viđeni element na sceni su tri bubnjara u prvom planu, dok četvorica ostalih – saksofonista, basista i dvojica gitarista – borave na postolju u zadnjem delu scene. Svaki bubnjar je dobio i specijalni zadatak osim osnovnog, kao da su ona ludila od ritmova mala stvar. Bill Rieflin je imao povremenu dužnost da zasvira klasični sintisajzer; Pat Mastelotto je osim bubnjeva bio zadužen za razne zvrčke i sokoćala koji proizvode čudne zvukove po potrebi, dok je Gavin Harrison, naš drugar pomenut pre neki dan, bio naročito zadužen za posebne deonice u kojima bubnjevi sviraju melodiju (!), a osim toga je dobio dužnost da raspiše aranžmane za sebe i dvojicu kolega.

Redovna i obavezna tonska proba. Drugi red muzičara na sceni.
Redovna i obavezna tonska proba. Drugi red muzičara na sceni. Ovde nedostaje Tony Levin. On je, pak, iza fotoaparata. Njegovi foto-dnevnici sa turneja su postali opšte mesto za ljubitelje King Crimsona (i drugih Levinovih angažmana).

Mel Collins, jedan od najuglednijih duvačkih instrumentalista Engleske, svira saksofone raznih veličina i razne flaute. Flaute se ponekad lati i Jakko Jakszyk, inače vrsni gitarist i glavni pevač u grupi. Prateće vokale ponekad peva Tony Levin, naš ujka Toni, čovek koji je dao novo značenje sviranja basa u progresivnom roku; a osim nekoliko bas gitara i električnog kontrabasa, Tony povremeno svira i Chapman stick, što možete overiti u ovom snimku. Najzad, po staroj tradiciji na desnoj strani gledano iz publike, pored neobjašnjivog šporeta sa mnogo dugmića u koji je ubodena gitara, vojnički disciplinovano sedi spiritus movens i glavni mozak grupe, Robert Fripp, koji osim gitare ponekad zasvira i melotron (tj. njegovu modernu verziju).

Od časa kada je sakupio tu ekipu, Fripp je postavio strategiju neprekidne potrage za nečim naizgled neuhvatljivim. Hermetičan kakav je i inače, Fripp nije ni pokušao da objasni svoju nameru, osim dobro poznatog stava da grupa mora da funkcioniše kao homogena celina koja zajedničkim sviranjem postiže nešto što je više od prostog zbira elemenata. Taj sinergijski efekat se postiže ili maksimalnim zalaganjem pojedinaca ili nikako. Pritom nemojte zaboraviti da je svaki pojedinac u KC već dokazan kao pravi velemajstor zanata, neko kome ne treba objašnjavati trivijalne stvari.

Ritual "podizanja" pre izlazak na scenu.Postavljen je izrazito strog protokol rada grupe: na početku svake etape turneje se naporno vežba dve do tri nedelje, a zatim se pogon benda tokom turneje redovno održava kroz pojedinačno i zajedničko vežbanje (formalnog naziva “tonska proba”), koje se sprovodi na obaveznim okupljanjima svakog popodneva pre koncerta. Prvi ritual na tim probama je uspostavljanje setliste za nastupajuće veče. Bend teoretski može da odsvira možda šest ili sedam sati muzike (što, dakako, ne radi), ali njihovi koncerti traju neto od dva sata i četrdeset minuta do tri sata, sa jednom pauzom; šta će svirati te večeri, utvrđuje se isključivo kad je ceo bend na okupu. Odeveni po strogoj etikeciji, momci se skupljaju neposredno pre izlaska pred publiku uz drugi ritual: stanu u krug, pokažu pesnicama ka podu i onda ih zajedno podignu u vazduh. Stanje “podizanja” traje dok traje koncert, a posle koncerta, odmah iza zavese, pesnice se opet ritualno vrate iz vazduha dole i tek to je znak da je posao za taj dan završen.

Inače, u času izlaska na scenu, grupu zatiče zvučna zavesa koju Robert Fripp svaki put snimi na licu mesta, nakon tonske probe. Ti soundscape fragmenti su čista improvizacija, a ponekad se dešava da se Mel i Tony zakače za te zvuke i improvizuju nešto dok se ostatak benda namešta za početak svirke.

Ako je akustikom primereno simfonijskom orkestru, dobro je i za King Crimson.
Pravilo izbora lokacija koncerta glasi: ako je akustikom primereno simfonijskom orkestru, dobro je i za King Crimson. Da je koncert u ovoj fantastičnoj sali u Budimpešti bio na vreme oglašen, bio bih tamo. Dok sam shvatio da je ta svirka naknadno dodata etapi turneje po Evropi u leto 2018, ulaznice su bile rasprodate, a cena nekoliko ponuđenih ulaznica na berzi je bila 350-500 €…

Koncerti se održavaju u manjim salama koje se biraju po principu idealne akustike; opšte načelo izbora je da ako je sala dobra za simfonijski orkestar, dobra je i za King Crimson. Ako je interesovanje veće od kapaciteta sale, grupa održava dva ili tri, pa i više koncerata dan za danom. I čisto beleške radi, pred svaki koncert se sprovode isti rituali sastavljanja setliste i snimanja soundscape sekvence…

Dok ide soundscape i publika zauzima mesta, Robertov snimljeni glas objašnjava publici da sredstva za snimanje nisu dobrodošla u toku koncerta, pod pretnjom momentalnog ispraćaja na ulicu. Ideja je u tome da svi, i publika i muzičari, podjednako sarađuju u potrazi za “onim nečim” i da u tom pogledu ne treba koristiti ništa osim svojih čula. Da niko ne bi otišao isfrustriran, foto-sesija za sve se odvija na kraju; fanovi već znaju da je ključni znak za početak snimanja onaj kad Tony podigne svoj fotoaparat. Te foto-beleške su danas već legendarni dnevnici sa koncerata koje ujka Tony objavljuje na svom blogu.

Uzgred: svakako overite najsvežiji post ujka Tonyja sa aktuelnih proba u Engleskoj. Zagrevanje za sledeću etapu turneje počinje koncertima na Ostrvu, sledi par koncerata u Parizu, a glavne svirke će biti održane u Japanu.

Ključni znak za početak snimanja je onaj kad Tony podigne svoj fotoaparat.
Da niko ne bi otišao isfrustriran, foto-sesija za sve se odvija na kraju; fanovi već znaju da je ključni znak za početak snimanja onaj kad Tony podigne svoj fotoaparat. Čak i Fripp se pridružuje stihiji fotografisanja po sistemu “svako svakoga”.

Nego, otkud osmorica kad ih je bilo sedmorica? U proleće 2016, uoči evropske etape turneje, Bill Rieflin je odlučio da se povuče na neodređeno vreme. Kao zamena je došao bubnjar Jeremy Stacey. Kada je početkom 2017. Rieflin odlučio da se vrati, nastala je blesava situacija, jer Stacey je prirastao za srce svima. Rešenje je bilo jednostavno: Rieflin je premešten u zadnji red, gde je dobio zadatak stalnog klavijaturiste; i tako je septet postao oktet, preko svakog očekivanja, najšira formacija u istoriji benda.

Brojeći tako razne formacije i varijacije, Robert Fripp je bend koji je okupio 2014. imenovao kao “formacija 8.1”, u smislu osme apsolutne konfiguracije neke postave, pri čemu se prvom, naravno, naziva ona četvorka koja je snimila prvi album 1969. Varijacija posle Rieflinovog odlaska je nazvana “8.2”, a kad se vratio, oktet je obeležen kao “formacija 8.3”.

Osmoglavo čudovište
Osmoglavo čudovište, sleva nadesno: Robert Fripp, Jeremy Stacey, Bill Rieflin, Tony Levin, Gavin Harrison, Pat Mastelotto, Jakko Jakszyk, Mel Collins. Teško da je rock muzika ikada imala ovoliki svirački kapacitet na jednom mestu. Međutim, nije poenta u kapacitetu pojedinaca, već u kapacitetu saradnje.

A onda, posle dvadesetak svirki po Americi i Kanadi u okviru turneje Radical Action Tour 2017, za sredinu jula 2017. bilo je zakazano pet koncerata u Siudad Meksiku, čime se završavala etapa turneje pre tromesečne pauze i nastavka svirki po Americi najesen. Meksiko je oduvek toplo primao Crimsone, a ovog puta se desilo nešto i više od toga.

Tony je u svom dnevniku zapisao ove reči: “Ovo je bila možda najviše oduševljena publika koju smo ikad imali, a ja mislim da posle mojih 36 godina provedenih u bendu to govori nešto”. Robert je napisao kako se nije dešavalo da vidi devojke (kojih je inače uvek relativno malo na koncertima KC) ustaju, plešu i pevaju. Bend je toliko bio ponesen atmosferom da su koncerti trajali sve duže, a poslednji, peti koncert je bio najduži u istoriji benda – tri sata i dvadeset minuta neto svirke.

Posle tog koncerta, kao što je red na kraju etape turneje, otvoren je šampanjac, a Robert je nazdravio formaciji 9.1, tom promenom broja formacije simbolično pokazujući kako je dostignut novi horizont. Podsetio je da je fokus njegovog interesovanja u ukupnom učinku grupe: u ovoj formaciji nema članova koji veruju da su posebni ili da je njihov doprinos razlog za nekakav privilegovani položaj u grupi.

Bilo je jasno da se ove reči odnose na Adriana Belewa, gitaristu koji nije bio toliko entuzijastičan kada je Fripp pokušao da napravi nešto slično sa većom postavom 2004. godine, jer je Belew izvesno mislio da će to umanjiti njegov prostor kao frontmena grupe. Biti frontmen u takvoj paradigmi baš i nije mnogo poželjna stvar i ta formacija grupe se završila u gorčini frustracije, neuspešno u poimanju Roberta Frippa. I tako, čitajući između redova, saznali smo na šta je Fripp mislio kad je 2014. rekao Belewu, kada se ovaj žurno javio nakon što je saznao da se bend opet okuplja, da nije zainteresovan za njegove usluge.

Meltdown (2018)
King Crimson – Meltdown (2018). Savet iz ličnog iskustva: nemojte biti arogantni kada komentarišete King Crimson. Ovo nije album za neiskusne. Nespremni će ili izgubiti tri i po sata života slušajući ovo i ništa ne kapirajući ili će se razbiti kao zvečka, što će tek u posledici dovesti do shvatanja da, takođe, ne znaju ništa. Ja sam se zatekao u ovoj drugoj vrsti nespremnosti.

A u knjižici koja dolazi uz nedavno objavljeni album Meltdown, na kojem se nalazi kombinovani zapis koji rekonstruiše ceo taj poslednji koncert u Siudad Meksiku, Fripp beleži ove reči (u slobodnom prevodu klipana koji potpisuje ove redove):

Refleksija. Glavna dva razloga što sam ponovo formirao KC 2014. godine su bili iskupljenje i dovršavanje. To potiče iz nezadovoljstva sa Noughties Crims (prethodna formacija grupe, prim. Grba). Revidirani KC 2004, kada je T Levin zamenio Traya Gunna, bio je naglo zaustavljen smrću našeg tadašnjeg menadžera Charlieja Hewitta u ranim četrdesetim. Povratak duplih bubnjeva sa Gavinom 2007 i T Levinom na basu je obećavao, ali Adrian nije bio oduševljen time. Zato moj opšti stav prema KC 1999-2003 i 2007-2008 ostaje opisan kao nezadovoljstvo. Nešto se tada nije ostvarilo kako treba. A to nije bio način da ostavim Crimson za sobom.

I tako, tri godine nakon novog, najambicioznijeg pokušaja da sprovede neobjašnjivu ideju u delo, Robert Fripp je u tome uspeo, po sopstvenom uverenju i rečima. A on nije čovek koji olako prosipa reči.

A onda, na kraju etape turneje, zasluženi šampanjac...
A onda, na kraju etape turneje, zasluženi šampanjac. I nazdravljanje uspešnom rađanju formacije 9.1 i postizanju neobjašnjive magije proizašle iz duge potrage. Obratite pažnju: Fripp se jedini nije raskomotio.

Štaviše, Fripp kaže da je formacijama King Crimsona bio zadovoljan samo u četiri navrata, što on opisuje rečima “definitivna formacija”: 1. 1969, četvorka Fripp-Lake-McDonald-Giles koja je snimila prvi album; 2. 1974, ali samo na poslednjem koncertu u Central parku u Njujorku i na albumu Red, dakle načelno trio Fripp-Wetton-Bruford; 3. 1981, četvorka koja je snimila Discipline, Fripp-Belew-Levin-Bruford; i 4. 2017, “osmoglava zver Krima”, kako ju je nazvao. On govori u kontekstu performansi ekipe, a ne u kontekstu kapaciteta: rezultati se jedini broje.

Preslušao sam Meltdown u jednom dahu, što je podvig u svakom smislu. Da budem precizniji, nekoliko puta sam hteo da napravim pauzu, ali nisam mogao to da učinim. Bio sam prikovan za fotelju, sa slušalicama na glavi, tokom duže od tri i po sata najgrđe muzičke orgije koju sam čuo u ko zna koliko godina unazad. Trideset i štogod godina slušam i istražujem King Crimson i do časa uoči preslušavanja ovog sadržaja sam o sebi negovao prilično arogantno mišljenje kao nekome ko relativno solidno poznaje tu grupu. Do kraja večeri sam revidirao stav u jedini mogući, jedini iskreni, bez mrvice lažne skromnosti ili namere da se prikrijem.

Elem: evo me pred vama kako iskreno mislim da o grupi King Crimson ne znam ništa. Dobro de, znam gomilu podataka, imam naramke informacija o ovome i onome, ali to je samo to: podaci, informacije, koještarije prvog reda. Informacije su mi i poslužile samo toliko da prepoznam svoje neznanje. Preostaje mi i metafizički element razumevanja da je King Crimson jedna veličanstvena sila koja neprekidno ide napred, osmoglava neman koja se halapljivo hrani idejama uskladištenim u muzici; srećom, to je muzika koja ima realni kapacitet da tu neman obilato hrani. Nama, koji smo poštovaoci kulta tog čudovišta, preostalo je samo da budemo svedoci neverovatne potrage koja traje i dalje i koja će do kraja ove priče izroditi ko zna šta.

Valjalo je biti tamo.
Valjalo je biti tamo.