Rifovi iz močvare

Što ti je čovek prokletinja. Hteo bi sve da zna, pa onda upadne u stupicu plitkosti, jer dan je uvek prekratak. Kako sam se samo ogrešio o ovog čoveka…

Ova rubrika ne bi trebalo da se bavi ličnošću autora teksta, osim po nekoj pričici ili anegdoti koja pokriva atmosferu i daje novu dimenziju muzici koju slušamo. Ovog puta je drugačije: uz opasnost da se ovo pretvori u posipanje pepelom, moram da se suočim sa činjenicom da ne samo da sam propustio da blagovremeno upoznam opus jednog značajnog muzičara, nego sam ga jednom prilikom i ocrnio bez suvislog razloga.

Ali prvo šakom u čelo.

Nemam kud.

Bilo bi netačno da kažem da nisam znao ko je Tony Joe White. Njegovo sirovo sviranje gitare i pisanje ritmički čvrstih pesama se pokazalo kao prototip pravca danas poznatog kao swamp rock. Drugi veliki predstavnik beše grupa koja je u jednom periodu bila dominantna na američkom radiju: Creedence Clearwater Revival. I za razliku od muzike uvijene u blues i prelivene cajun zaprškom, kakvu su stvarali svi oni majstori od Dr. Johna do Sonnyja Landretha, CCR i Tony Joe White su ostali na liniji tvrdog gitarskog rocka čiji izvori su takođe nedvosmisleno puni teškog močvarnog vazduha, ali tu metafizike nije bilo ni koliko crno ispod nokta.

Tony Joe White – Black and White (1969)
Tony Joe White – Black and White (1969). Neiskvareni Muscle Shoals zvuk. Whiteova fonografska karijera je počela trapavo, jer matična kuća nije prepoznala potencijal. “Polk Salad Annie” je na kraju ipak završila na osmom mestu top-liste i ostala najveći hit u njegovoj izvođačkoj karijeri.

Ne znam šta je razlog što sam muziku tog čoveka potisnuo, jer ja to ne radim sa takvim facama. On je naročito negovao žive svirke i imao tušta i tma nosača zvuka sa zapisima koncerata, što ja naročito volim, ali… Negde u mojoj fonoteci je davno ostao zaturen jedan živi album i neka kompilacija, ali ja ih se nisam laćao nikad, a čovek mi nije ulazio u kadar godinama. Life in the fast lane

I onda, pre skoro tačno godinu dana, usred jedne novembarske kišne noći, najodvratnije kakva u to doba godine može da bude, na Radio Paradise začujem kako Brook Benton peva “Rainy Night in Georgia” i poželim da napišem prilog za SP o toj pesmi. To sam i učinio, a tom prilikom… Uh, kamo sreće da se nisam setio one kompilacije i da nisam zabadao nos u faktografije, kao što uvek činim. Tada ne bih pomenuo autora te veličanstvene pesme, pa ne bih nalupao sve ono što sam o njemu nalupao u tom članku. Ispao sam žrtva sopstvene plitkosti, jer sam za kratko vreme hteo da zinem više nego što mogu. Stid me je zbog toga, ali neka ono što sam tamo napisao ostane kao beleška.

Tony Joe White je bio apsolutno posvećen živim svirkama.
Tony Joe White je bio apsolutno posvećen živim svirkama. To je išlo prirodno, jer u njegovom izvođačkom stilu nije bilo ulepšavanja: dominirala je sirova energija. Ako baš hoćete, metafizika se u toj muzici mogla postići samo uz odgovarajuću dozu piva. (Foto: Frans Schellekens/Redferns)

A onda rez od deset meseci, pravo u sinhronicitet.

Negde u vreme kad sam se vratio s letovanja 2018, Tony Joe White mi je ponovo upao u kadar, ovog puta zbog najave novog albuma Bad Mouthin’, zakazanog za 28. septembar. Nakon čitanja dve-tri hvalospevno, ali ozbiljno napisane recenzije, malo sam se češnuo iza uva i napisao pisamce tetki u Kalinjingrad. Paketić koji je uskoro stigao bacio me je na kolena. Najzad sam prvi put zaista, realno i pažljivo, sagledao kakav je svirački i, još važnije, autorski opus tog čoveka: bio sam zapanjen.

Bad Mouthin' (2018)Ono što se neposredno potom dogodilo liči na košmarni kreščendo nekakvog filma B produkcije. Album je zaista izašao – i spektakularan je! – a onda, četiri nedelje kasnije, pre šest dana, stiže glas da je Tony Joe White otišao na Neko Bolje Mesto… O, jebote…

I evo me gde već danima gnjuram po muzici tog čoveka, potpuno razvaljen onim što čujem – naročito na živim albumima – i neprekidno u nelagodi, jer nisam ispravio ono što sam iskrivio godinu dana ranije. Ako može da mi se oprosti, eto prilike da to bude ovog puta. Kao bonus izvinjenju, iliti kao treću turu koju bih naručio da smo za nekim kafanskim stolom, prilažem vam jednu izvedbu pesme “Polk Salad Annie” koju je Elvis imao običaj da izvodi u trenucima kad su se njegovi živi nastupi pretvarali iz koncerta u scensku orgiju. Mislim da neki precizniji komentar ovog što sledi nije potreban: ostavljam vas sa time.