Sinama Denw

Država Mali je fantastični rasadnik vrsnih muzičara. No, vizija ovog majstora se širi mnogo dalje.

Zvao me, onomad, moj prijatelj Crni. Ima on običaj da se ne javlja mesecima jer se poslovno smuca po svetu, pa onda sednemo da popijemo koje pivce i rezimiramo gde je sve bio i šta je radio. Po pravilu, uvek me časti sa nekim diskom koji pokupi usput tako da se unapred radujem iščekujući da saznam čime će ovoga puta da me iznenadi.

Zoćko, reče mi, vratio sam se iz Malija.

Srce mi je odmah zaigralo. Muzika koja dolazi iz toga dela Zapadne Afrike odavno je postala globalno prepoznatljiva, a mnogi lokalni izvođači su postali velike svetske zvezde. Pomenuću samo neke čije radove sam već dosta slušao i dopadaju mi se: Salif Keita, Oumou Sangare, Rokia Traore, Ali Farka Toure, Toumani Diabate, Tinariwen… Muzičari Malija su odavno preležali dečije bolesti. Imaju veliku i raznovrsnu scenu, pa se poslednjih pentaestak godina često dešava da mnogi poznati muzičari sa zapada zaglave tamo u potrazi za inspiracijom i, u neku ruku, egzotikom u kolaboracijama kao bi sopstvenoj muzici dodali malo sveže krvi i novih ideja.

Na omotu albuma koji mi je Crni uvalio pisalo je Habib Koité & Bamada. Zovu ga “Afrički Clapton”, naglasio je, i to ne slučajno. Uostalom, čućeš.

baroJedva sam dočekao da pustim album Baro (2001) i da otkrijem ko je Koite. Ovakvi muzičari imaju neobične životne puteve tako da i Koite nije izuzetak. Potiče iz porodice koja pripada posebnoj kasti muzičara koju u Maliju zovu Khassonke griots, a čiji je zadatak da nastupaju i zabavljaju prisutne na važnim društvenim okupljanjima i proslavama. Deda mu je svirao n’goni i otuda afinitet ka žičanim instrumentima, a glavnu podršku je imao u majci. Kaže da je samouk i da je sviranje naučio tako što je gledao kako to rade stariji.

U mnogočlanoj porodici (ima sedamnaestoro braće i sestara) bio je viđen za karijeru inženjera, kako bi nasledio očev posao. No, na insistiranje ujaka, koji je prepoznao njegov muzički talenat, upisao je Nacionalnu akademiju umetnosti u Bamaku koju je završio kao najbolji u klasi. Bio je toliko dobar da su ga ekspresno zaposlili na akademiji kao profesora klasične gitare.

Još tokom studija, Koite se povezao sa muzičkim klanom Diabate i počeo da snima sa njima, a Kélétigui Diabaté, jedan od najznačajnijih muzičkih figura malijske muzike i neprikosnoveni virtuoz na belafonu (afričkom vibrafonu), postaće stalni član njegove prateće grupe Bamada.

Poznanstvo sa već etabliranim muzičarima i stalne turneje i snimanja sa njima pomoći će mu, u ranim tridesetim, da lansira sopstvenu karijeru. Nastupaće i snimaće sa ozbiljnim bluzerima Ericom Beebom i Bonnie Rait, a negde pročitah da mu je Bonnie dovela u Mali i Jacksona Brownea da nešto zajednički snimaju.

Iako Koite navodi da je, pored ostaloga, odrastao slušajući Pink Floyd i Hendrixa, nemojte ništa slično očekivati da čujete na njegovim albumima (ima ih ukupno šest). Ono što na njima svira, sam ili sa grupom, jeste rafinirana akustična muzika koja nije vezana samo za afričko podneblje. U njoj ima svega i svačega, a što je najvažnije, vrlo je prijemčivo i lako se sluša. Muziciranje je, naprosto, brilijantno.

Kako se u Maliju govori više različitih dijalekata, nemam pojma na kom jeziku i o čemu Koite peva. No, to ni malo ne smeta jer ovaj velemajstor vas neprimetno uvuče u svoj svet u kome postoje samo emocije i muzička lepota u koju se lako uključujete.

A takvi su, zaista, retki.

PS. Na svojoj fejzbuk stranici Koite je upravo objavio da dovršava novi album na kome će mu praviti društvo i “neki veliki muzičari”. Videćemo ko su… Sarcastic smile