Deset hiljada koraka

Deset hiljada reči stoji između nas
Deset hiljada divljih granica

U prevečerje projekta “Korni grupa 2019“, imam neki čudan predosećaj koji me sprečava da pohodim taj koncert. I zato sam doneo manje-više konačnu odluku da to neću učiniti. Da me ne razumete pogrešno: drago mi je što će se okupiti deo ekipe oko Bate Kovača, jer Dado i Boček su uz njega, a to nije malo. Doduše, ritam sekcija je otišla na Neko Bolje Mesto (Furda juna 2015, a Hreljac pre mesec dana) i tu se ne može pomoći, ali verujem da su zamene dostojne… Ali ne, hvala. Korni grupa beše, zapravo, dve grupe, a nije potrebno biti naročiti genije da bi se razumelo za koju od njih će biti mesta pred šarenom publikom za koju se ta ujdurma pakuje. Osim toga, Bata Kovač je dao neke izjave nakon kojih verujem da je upravo suprotno onome što je rekao… Meni na dušu ako grešim.

Međutim, nisam mogao da se ne setim nekih ličnih premotavanja istorije uživo. A onda sam se setio grupe sa najdužim stažom koju sam ikada gledao.

Sticaj okolnosti je hteo da je ta ista grupa odsvirala prvi rock koncert kojem sam prisustvovao u leto sad već pradavne 1978. A došlo je i do ponovnog susreta, generaciju i po kasnije.

O mađarskoj rock grupi Omega sam znao nešto malo u času kad sam ih pohodio u kikindskoj “Mikinici” kad još ni tinejdžer nisam bio. Neki stariji drugari su imali njihove ploče, znao sam da je to jedna od dve najpopularnije mađarske rock grupe (druga beše Locomotiv GT). Imali su za sobom već čestit staž i velik ugled u regionu, a pamtim kako je neki drug pričao da su bili u Londonu, gde su snimili verziju novog albuma na engleskom jeziku. Taj album, Időrabló (1977), bio je aktuelan kad sam ih prvi put gledao. No, beše im to već sedmi po redu album, dakle imalo je šta da se čuje.

Sa tog koncerta sam upamtio numeru marševskog ritma čije ime nisam znao, a nisam bio u stanju ni da je reprodukujem, jer ne razumem mađarski, a muzički motiv sam pogrešno upamtio i moje mutavo “la la” ne bi ni danas prošlo na Shazamu, a kamoli u pretrazi kod poznanika koji je imao sve njihove ploče. Pozajmica vinila nije prolazila, ama tad još ni gramofon nisam imao, pa sam vremenom zaboravio da otkrijem pesmu.

Tek me je mnogo kasniji uvid doveo do toga da saznam da je reč o pesmi “10000 lépés” (“deset hiljada koraka”), sa istoimenog albuma, drugog u zvaničnoj fonografiji grupe, objavljenog 1969. godine.

Omega – 10000 lepes (1969).
Omega – 10000 lepes (1969). Mnogo više od deset hiljada koraka je trebalo da Omega stekne reputaciju da bi uopšte mogla da snima albume. A onda, decenije stamenog rada i konzistentnog kvaliteta – mada su evoluirali kroz žanrove – doveli su ih do nivoa kad mogu da napune Nepstadion sa 100.000 duša bez po muke.

Godine su prolazile, ja sam na ovaj ili onaj način došao do nekoliko vinila grupe Omega i nikad nisam prestao da ih volim. Prva ljubav zaborava nema…

– * –

Priču o “Mikinici”, kakvo je to mesto bilo i zašto se tako zvalo, ispričaću vam drugi put. Recimo zasad tek ovoliko: bio je to kikindski ekvivalent čuvenog ćumeza Marquee Club u Londonu. Hot smile

– * –

A onda rez od 34 godine. Leto 2012, kraj avgusta, Velika Gospojina. Vraćamo se iz Novog Sada, ali ne idemo preko Zrenjanina kao inače, već preko Temerina: u Novom Bečeju, na Velikogospojinskim danima, te večeri je svirala Omega na otvorenom koncertu. To se ne propušta, rekoh. No, bili smo kod prijatelja koje nismo odavno videli, odužila se poseta, kasnili smo. Znali smo da će biti velika gužva, a da se prilika ne propušta: bila je to jedna od dve generalne probe grupe pred veliki koncert te jeseni: septembra 2012, Omega je obeležavala pedeset godina neprekidnog rada, i to u nepromenjenoj postavi preko četrdeset godina.

Na ulasku u Novi Bečej, odmah pri prelasku mostića preko kanala DTD, opsada: čep od nekoliko kolona vozila sa svih strana, tu stoji policija koja ne zna šta bi radila, jer redari tobože rade svoj posao po nekoj zamisli koju policija ne zna, ali redari nisu policija, a vozači ne znaju u koga da gledaju. Haos je neopisiv. Posle deset minuta agonije, dolazimo na red, a redar nedvosmisleno pokazuje smer ka zaobilaznici. Kažem mu da želim u grad. Ne zanima ga: reče besno “Ili idite okolo za vašu **benu Kikindu ili parkirajte ovde, u grad kolima nećete ući!”

Rasprave nije bilo. Nekako smo se provukli do ledine na kojoj je improvizovan parking i tu smo ostavili auto. Ajmo peške ka keju, gde je koncert. Ima jedno 15-20 minuta hoda… Skrećemo u prvu bočnu uličicu ka keju jer smo ugledali neku prodavnicu koja radi, pa odlučili da kupimo sladoled. Osim toga, možda je tuda i bliže. Probijamo se do nasipa pored Tise, gde po svetlima i zbrkanom metežu zvukova kapiramo da je koncert Omege već počeo. Pa dobro, iz ove kože se ne može. Još samo kilometar ili manje…

Kako smo prilazili mestu događaja, gužva je bila sve veća, ali zvuk je bio sve jasniji. I najzad, prepoznah pesmu karakterističnog marševskog ritma: beše to “10000 koraka”.

Gruba šala na moj račun, pomislio sam tada…

Omega, prvih pedeset godina... Koncert u Novom Bečeju, 28. avgusta 2012.

Bio je to veličanstven koncert. StarStarStarStarStar

– * –

No, kao što ste već videli na snimku: jeste da je osnovna petorka nepromenjena već pet decenija, ali što reče onaj kaskader: “ako sam lud, nisam glup” – unajmili su dežurne rmbatore koji rade za fiksnu platu, a usput privode zvuk modernom vremenu. Mladi gitarista i drugi klavijaturista su dokaz da Omega, pre svega, deluje pametno. Njihov status superzvezda je zarađen teškom mukom, a ne indukovan lažnim osmehom dok na sceni luduje sultanova svita, a sultan sedi ispred u belom odelu i pucka prstima.

Nešto više detalja o članovima grupe sam već izneo u jednom ranijem tekstu, pa vas upućujem da se tamo podsetite te priče.

Inače, ovaj snimak je iz 2001. godine. Imam negde u arhivi ceo video snimak koncerta sa Nepstadiona u Budimpešti u leto 1994, kad je surduknula velika kiša, ali nije sprečila odličan koncert za 100.000 duša. Tada je Gabor Presser, član rane faze grupe i autor ove pesme, bio gost na sceni u ovoj numeri. Pogledajte i poslušajte to.

Inače, Presser je posle trećeg albuma napustio grupu i osnovao Locomotiv GT; priča o njemu i toj grupi je takođe zanimljiva, ali nju ćete čitati drugi put.

A za kraj poslastica: sa pedeset godina naknadne pameti, lako nam je da pričamo koliko je naivan TV spot matične verzije današnje numere. Pokušajte pak da razumete da je Mađarska tada bila realno iza Gvozdene zavese i da je mogućnost za ikakvo delovanje u zoni rock muzike tih godina imalo otužno malo ljudi.

U tom smislu, ovo je sjajno. Thumbs up

I da ne zaboravim: rekoh da je koncert u novom Bečeju bio veličanstven. Ne kažem samo zato što je čuka htela da mi iskoči iz grudi (ne zbog tabananja po nasipu niti od uzbuđenja, već jeste bilo tako). Naravno: grupa je ozbiljno shvatila ono što je čeka na jesen. Velika publika, snimanje i emitovanje na TV u novogodišnjoj noći. Prilika pred kojom nema zajebavanja. Na koncert u Novi Bečej su dovukli gotovo kompletnu logistiku, osim Filharmonije. Besprekorno ozvučenje, kompletna svetla… A kako je to zaista izgledalo, možete videti u dvodelnom snimku s koncerta održanog 6. oktobra 2012. u Budimpešti: prvi deo, drugi deo. Vredi svaku sekundu vašeg vremena.

Omega, prvih pedeset godina... Koncert u Novom Bečeju, 28. avgusta 2012.