Ne odbacuj me

Vrli hroničari zbivanja su iskoristili svoje čestite podsetnike da nam skrenu pažnju kako vreme prolazi mnogo brže nego što bismo mi to voleli. Ne pomaže čak ni onaj relativistički stav da vreme, zapravo, ne postoji.

I tako… Juče beše pola veka od poslednjeg performansa Bitlsa pred publikom. To beše ono kad su se svi popeli na krov svoje upravne zgrade u Londonu i zasvirali pred malobrojnom publikom koju su činili ljudi zatečeni u kancelarijama i trenutno ne previše angažovani, filmska ekipa koja je pravila dokumentarac o Bitlsima i nekoliko članova porodica Velike Četvorke. Izgledalo je to baš ovako:

A onda, nedugo potom, priči je došao kraj.

I pritom, dakako, ne mislim na ono kad je policijska patrola došla da prekine svirku jer je na ulici nastao saobraćajni haos kad su prolaznici ukapirali šta se dešava… Mada, naročito je zanimljiva hiperbolična opaska jednog čiče u prolazu, koji je izrazio nevericu da “u ovoj zemlji ipak postoji i nešto besplatno”.

Malo ko je mogao da zna da je to bila jedna od poslednjih prilika da su Bitlsi uopšte na okupu; jer, ostalo je zabeleženo i to da tokom snimanja veličanstvenog albuma Abbey Road (1969), poslednjeg koji su snimili, jedva da su ikad bili na okupu sva četvorica.

No, kako je ovo počelo?

Posle “belog albuma” The Beatles (1968), grupa je ušla u fazu “hoću-neću”. Njihov poslednji živi nastup je održan još krajem leta 1966. u San Francisku i nisu ispoljavali naročiti entuzijazam da se baš drndaju previše sa živim svirkama. Doduše, valja tom stavu dati pravo obličje: stvari su tih godina stajale drugačije. Glavna lova je dolazila od prodaje gramofonskih ploča, sledeći izvor prihoda su bile tantijeme za emitovanje na radiju (a tada niko nije bio emitovan toliko koliko su bili Bitlsi), dok su koncerti odnosili velike troškove, a donosili relativno malu zaradu; za promociju je mnogo isplativije bilo nastupiti u ključnim TV emisijama, što su Bitlsi uredno radili. U nekoj knjizi sam zabeležio kako su Bitlsi zapravo prvi britanski bend u istoriji koji je uspeo da sa američke turneje donese više od 50.000 dolara – što je danas manja lova od one koju plastificirane pevaljke uzimaju za izvođenje dve numere u talk show emisijama na američkoj televiziji.

Uglavnom, veći deo perioda iza Belog albuma je utrošen je na planiranje nekakvih alternativnih pravaca medijskog delovanja. Formiran je i Apple Records; ne, nije to taj Apple na kojeg ste pomislili, već produkcijska kuća u vlasništvu Bitlsa, osnovana 1968, prvo izdanje beše upravo Beli album. Grupa je postala potpuni vlasnik svoje muzike, a EMI/Parlophone u Engleskoj i Evropi i Capitol u SAD su ostali samo proizvođači i distributeri nosača zvuka. Drugim rečima: količina novca koja je dolazila postala je za red veličine veća, a već je bila velika do tada.

U tim uslovima, kreativnost je opala. Istina, pisani su dobri pesmičuljci koji su objavljeni kao singlovi i promovisani na televiziji (npr. “Hey Jude“, “All You Need Is Love“), ali nije im se više dalo da glume u “devedesetominutnim spotovima”, kako su njihove igrane filmove kasnije nazvali neki biografi. Čak je došlo dotle da im se nije dalo da sastave dovoljno muzike za dugometraži animirani film, pa je pola pratećeg materijala za soundtrack Yellow Submarine (1969) siroti George Martin morao da napabirči uz pomoć dežurnog studijskog orkestra, ponovo snimajući orkestralne motive iz filma.

Dekadencija je počela da uzima svoj danak, pukotine u tkanju su postale očigledne i moglo se naslutiti kako će se ta priča dalje odvijati. Doduše, homogenost grupe je počela da se gubi još od smrti svog menadžera Briana Epsteina 1967. I Paul i John su doživeli da im se prvi brakovi raspadnu, George se potpuno okrenuo idejama koje je pokupio u Indiji, Ringo je svakako uvek bio ‘ladan k’o špricer, ali mu je očigledno veoma prijala uloga superzvezde koja leži na parama.

Okruženje fabrike novca pod imenom The Beatles je bilo načisto da samo treba pregurati krizu i “sve će biti u redu kad prođe metež u glavama”. Rođena je ideja da se napravi mali pomak u do tada naročito uspešnom multimedijalnom konceptu “muzika plus film” i da se napravi jednočasovni TV dokumentarac o snimanju albuma. Voajerska znatiželja publike bi bila zadovoljena (ko kaže da je reality TV novi koncept?), a sve bi se završilo nekim živim nastupom oko kojeg bi se napravio novi ciklus potražnje za albumom i filmom.

Nešto novog materijala je već postojalo u crticama i računalo se s tim da ga ima dovoljno da se sastavi čestit album. Grupa je odavno upražnjavala praksu da se te ideje razviju uz “malu” pomoć “petog Bitlsa”, Georga Martina i to je bilo sasvim dovoljno: po ideji, centralni tok priče u filmu bi se odvijao u studiju dok pesme poprimaju oblik koji će završiti na ploči, a kruna filma bi bio zapis koncerta.

Stvar je krenula mrljavo, 2. januara 1969. Raspoloženje u studiju je bilo loše. Svima je smetalo što John dovodi Yoko (koja je, doduše, samo izigravala fikus dva koraka daleko od Johna, ali svejedno). John je bio u krhkom mentalnom stanju jer je Yoko preživela spontani pobačaj. Paul je počeo da se ponaša dominantno i jedini je vukao grupu ka nekakvom rezultatu. Uobičajeni brainstorming oko nečije ideje koji bi doveo do rešenja, naročito na relaciji John-Paul, potpuno je izostajao i delovalo je da je katastrofa na pomolu.

Najgora je bila reakcija grupe na ideju o živom nastupu: tu su se mišljenja razletela na sve strane i niko ni sa kim nije mogao da se dogovori. Paul je predložio da se održi neka iznenadna i nenajavljena svirka u nekom malom klubu. John je tada pokazao izrazito sklonost ka sarkazmu, pa je predložio ili veliki koncert negde u Africi ili pak nastup u nekoj ustanovi za lečenje mentalnih poremećaja. Ringo je rekao da mu je svejedno gde će, dok god grupa ostaje na tlu Engleske, a George je jasno stavio do znanja da je potpuno nezainteresovan za bilo kakav vid sviranja pred publikom.

Koncert na krovu
Koncert na krovu je ostao zabeležen u bizarnom dokumentarcu o jednoj grupi koja je nekad bila najveća, a u času snimanja postojala tek kao načelna ideja. Nastali pod inercijom ideje “ma, biće sve u redu”, album i prateći film (mada je to trebalo da bude “film i prateći soundtrack”) pretvorili su se u hroniku početka raspada grupe. Ako je za ikakvu utehu, to je makar prepoznato na vreme, pa dato svetu na uvid tek kad se grupa već raspala.

Bend je najzad prihvatio ideju filmske ekipe da izađu na terasu na krovu upravne zgrade kompanije Apple Records. Zgrada se nalazila u blizini Piccadilly Circusa, što je procenjeno kao dobra zgoda za diverziju u radni dan. I najzad se desilo, 30. januara 1969. (ako me Excel dobro služi, bio je to četvrtak), kada je oprema izneta na terasu na krovu, tonski snimatelj je mlađani i veoma talentovani uposlenik Abbey Road studija po imenu Alan Parsons, Bitlsima se pridružio Billy Preston na klavijaturama i šou je mogao da počne.

Grupa je uspela da snimi pet numera (neke su odsvirane po dva ili tri puta, zarad naknadne montaže) i izgledalo je da se svi dobro zabavljaju, sve dok policija nije prekinula cirkus.

A da li su ti policajci posle bili svesni da su prekinuli ono što će se pokazati kao poslednji nastup Bitlsa u životu, ko će to znati. Tek, iz istorijske perspektive od, evo, pola stoleća i jednog dana od događaja, naročito groteskno zvuče reči Johna Lennona na kraju tog kratkog nastupa:

Želeo bih da se zahvalim u ime grupe i svoje lično ime i nadam se da smo prošli audiciju!

On se nada da su prošli audiciju. Najgrđe od svega je upravo to što je to bila audicija za raspad grupe.

– * –

Album i dokumentarac su se sporo porodili. Prva montaža filma je bila preduga, ali svejedno data članovima grupe na uvid. Lennon je popizdio kad je video film: “Sudeći po filmu, Paul je bog, a mi ostali se valjamo po podu”. U međuvremenu, rešeno je da se sa TV formata pređe na bioskopski format, pri čemu je već slaba slika (inače preliminarno dovoljna za ondašnju televiziju) dodatno izgubila na kvalitetu.

Let It Be (1970)

Remiks muzike nije bio ništa manje komplikovan: kad se svira bez duše, nema drugog rešenja nego da se pribegne kič-tehnologijama. George Martin se povukao, a u rano proleće 1970. pozvan je Phil Spector, koji je potpuno promenio diskurs ideje da album bude soundtrack filma. Album i film su najzad objavljeni 8. maja 1970. godine, mesec dana nakon što je Paul McCartney već objavio da Bitlsi i formalno više ne postoje. Do tog časa je već izašao i njegov prvi solo album i stvar je bila zapečaćena.

Ima u toj priči još mnogo detalja, ali oni danas više nisu tako važni. Koncert na krovu ostade zabeležen u kolektivnom pamćenju kao labudova pesma Bitlsa, mada je to zapravo bio album Abbey Road, ali hronologija objavljivanja je učinila svoje. Nije to bio kraj dostojan epske priče, nije bilo nikakve katarze u tom delovanju. Racionalnim razmišljanjem, lako ćemo razumeti zašto je tako. Preko crte, u emotivnoj ravni, ostade stvar nedorečena do kraja sveta. Jer postojanje Bitlsa, samo po sebi, iz ove velike perspektive izgleda kao tektonski poremećaj u istoriji muzike i njihovo celokupno delovanje je ono čemu se danas dužno klanjamo; bilo je vredno kreščenda koji smo zapravo dobili, ali na drugom mestu.

U ustrojstvu svemira koji sam ja jedino sposoban da prepoznam, onaj potpourri na B strani albuma Abbey Road čini onu pravu, veličanstvenu i simbolično zadovoljavajuću završnicu velike grupe. U toj slici, Koncert na Krovu je samo jedna simbolična zajebancija bez realnog značaja, osim onog zrna groteske koji pomenuh. Nama je dato na radost, veselje i zabavu da tom događaju pridajemo značenja koja su nam po volji. Recimo: svirati zajedno uživo, u tehničkom smislu, znači da grupa ljudi u jednom trenutku misli o jednoj istoj stvari – o pesmi koju trenutno svira – i možda je baš ta simbolika je jedina vredna pomena, a moja teza o simbolički najznačajnijem trenutku kraja Bitlsa ipak pogrešna.

U tom pogledu, perspektiva od pedeset godina jedino dobija na težini. Ja pak odlučujem da od te slike ne pravim rebus, pa zato neću više ni tražiti odgovore.