Kad lonac prekipi

Pletem samo jednom iglom. Rasplićem brzo i bez greške. Ovih dana vozim na tri točka. A kako si mi ti? Malčice sam pobrljavio i evo ti ga na.

Kao što izvesno znate, sklon sam da istražujem i komentarišem kulturološke aspekte kiča. Štaviše, ponekad mi takve teme čine omiljenu mentalnu zabavu, jer odavno mi je jasno da razumevanje kad to neko delovanje postaje kič najviše zavisi od moje sopstvene sposobnosti da sve što znam složim u funkcionalnu celinu. To me održava u oštroj pameti, kad već ne mogu da pretrčim polumaraton.

U tom zamešateljstvu, mene odavno naročito interesuju oni koji se sa kičem svesno poigravaju, ponekad namerno ukoračujući u zonu iz koje je većini teško iskorpcati se. Ta veština mi je jedan od najtvrđih rebusa: potrebno mi je da prepoznam, što bi ono Frenk Herbert rekao, “zavere u zaverama u zaverama”, pa da tek iz tog trećeg sloja izvučem poentu. Đavolski teška stvar.

A onda mi je, na jednom sasvim slučajno odabranom primeru, sve sinulo i sklopilo se savršeno.

Da ne napravim zabunu: nikako ne mislim da je ovaj video spot u zoni kiča. Zaboga, Freddie je već bio na koloseku bez povratka kada je ovo snimano, bilo je to poslednjeg februara u njegovom životu. Nego, teatar apsurda, koji čini pretežni okvir ovog spota i potku teksta pesme “I’m Going Slightly Mad“, predstavlja savršenu antitezu kiču, toliku da se taj sadržaj može pretvoriti u kič samo ako pokušate da prevaziđete apsurd ili ga se odreknete. To se ovde nije dogodilo – ova produkcija je savršena – ali sam ukapirao ono što sam dugo tražio.

I'm Going Slightly Mad (singl, 1991)Ukoliko si dovoljno snažan umetnik, mala je verovatnoća da će te ljudi razumeti do kraja: bićeš veoma usamljen na vrhu planine koju si sam stvorio. A ono malo ljudi koji te razumeju neće biti dovoljna publika da kao umetnik preživiš zimu. Potrebno je da na neki način spustiš loptu i pribaviš pažnju šire publike, a da se pritom ne kompromituješ. Ako je umetnost igra, a najveći među najvećima kažu da jeste, onda treba malo preterati i tako ćeš ukoračiti u kič, a da se pritom ne oklizneš. Više će te ljudi ugledati i zadržati pažnju nad tvojim delom, a tada možeš da im spucaš svaku poruku u čelo i usput ćeš zadržati kontrolu nad svojim delovanjem.

A, jebote… A onda, bljesak otkrovenja: pa Freddie je tačno to radio tokom cele karijere, bez pardona i bez izuzetka… To je to!

I odjednom sve dobija svoj smisao: krive građevine Fridensrajha Hundertvasera, hiperbolični filmovi Terryja Gilliama, preslađena muzika grupe ABBA, šljaštave kolažne mazarije Gustava Klimta… Svi su oni stvarali nepojmljiva vrhunska dela, ali koja su često svesno svođena na elemente kiča radi mogućeg razumevanja i bezbedne manipulacije nad publikom. U takvom prostoru, eksplicitno iskazivanje lepog se nameće nauštrb iskazivanja važnog i dosezanja nekog unutrašnjeg svetla. Ali, tako mora da bude ako se poigravate kičem. Veliki umetnici znaju kad treba stati, jer dobro znaju da su manipulacija i težnja ka lepom dva najjača mehanizma kiča.

Problem nastaje kad tako nešto pokušavaju da ostvare mediokriteti, bez alibija istinskog dostignuća iza sebe. Takvi ne znaju da stanu, jer oni mehanizmom manipulacije i težnje ka lepom ne vladaju, nego su to jedina dva slova koja su naučili u azbuci obraćanja publici. Tada počinje nasilje nad publikom (ili pak treba reći: nad konzumentima), jer se kič pretvara u normu, populizam prevlada nad zdravim razumom, bude tu i neumereno velikih para koje održavaju taj splav Meduze na površini. I na kraju završavamo sa gomilom besmislica koje velika grupa ljudi brani svim srcem, jer “zna narod šta valja”.

Pa onda kvantifikuješ pisca jer si nesposoban da ga kvalifikuješ, ergo Dž. K. Rouling je najbolji pisac svih vremena, dokaz je u banci. Pa onda misliš da je arapska građevinska ujdurma predstavlja dokaz da kasaba na ušću dve velike evropske reke ide u korak sa svetom. Pa onda više ljudi dođe na slavu neke plastificirane drombulje sa Pinka nego na koncert Marka Lanegana. Pa onda ljudi koji nikad nisu išli na koncert Beogradske filharmonije kupe ulaznicu za koncert onog mamlaza koji oblači svoj orkestar kao peštanske porcelanske lutke i svaku rečenicu počinje zamenicom u prvom licu jednine. Pa onda gomila zamlata analizira hiperrealistične slike onog pokojnog slikara-masona, e kao da hiperrealizam ostavlja prostor za bilo kakvu analizu i kao da je zanatska veština isto što i umetnost.

Innuendo (1991)
Queen – Innuendo (1991). Ultimativno poigravanje sa kičem kakvo, verovatno, niko od naših savremenika neće više uspeti da ostvari za naših života. Jer ono što je uloženo u ovu predstavu može da se plati samo onako kako je to Fredi platio. Zbog umetnika kao što je bio taj čovek, a usput i zbog sebe samih, vaša dužnost je da se usprotivite mišljenju onih koji muziku poimaju samo onako kako su to čuli u TV emisijama produkcija Pink i Grand. Ne dozvolite stoci da vlada vašim životima, jer ti ljudi upravo to pokušavaju da čine.

– * –

Ovde moram da zastanem i malo zagazim u blato, jer postoji jedan problem koji me sprečava da stignem dalje u razmišljanju: to su reakcije onih koji ne znaju čak ni tako malo kao što ja znam, a kamoli kao ljudi koji zaista razumeju umetnost.

Govorim o ljudima koji dođu s koncerta onog Holandeza, a baš to će se desiti u maju u Beogradu, pa osokoljeni onim što misle da su tamo čuli krenu da drže predavanje o muzici onima koji su u stanju da preslušaju Betovenovu Treću, Petu, Sedmu i Devetu simfoniju – u glavi, do u ton, bez fizičkog izvora zvuka.

(Jebali smo čvorka po tom pitanju, ali to nije današnja tema.)

Govorim o ljudima koji su pročitali dve knjige iz serijala o Hariju Poteru, ostale su kupili da bi drugi mislili a su i njih pročitali, a onda krenu meni da seru o tome zašto ne treba čitati Kafku, iako nisu u stanju da nabroje nijedno Kafkino delo osim one knjige koju su vešto izbegli da pročitaju kao lektiru.

Govorim o ljudima koji nisu u stanju da razumeju sredovečnog čoveka koji spontano počne da plače slušajući uživo interpretaciju dvesta godina stare pesme, bez pratnje muzike, na jeziku koju taj slušalac ne razume ni reč.

Naša muka je u tome što smo, zaista, nesposobni da prepoznamo razliku između onih koji su u kič ukoračili sa namerom da se poigraju i oni koji su pola života potrošili lomeći sve oko sebe ne bi li dostigli taj nivo. Oni prvi vole umetnost u sebi i malo ih je; ovi drugi vole sebe u umetnosti i ima ih više nego novokomponovanih doktora nauka. One prve nema ko da brani; ove druge brane ljudi koji su razvili ideju da je svako kompetentan da iskaže pohvalu, ali niko nije kompetentan da iskaže negativno mišljenje, “jer moraš biti dobar kao on ako hoćeš da ga kritikuješ”.

Jebote, pa te zamlate čak ne znaju ni razliku između kritike i kritizerstva. A oni žare i pale. To su ljudi nam biraju spodobe koji nam državu vode, ako se to što te spodobe rade može nazvati vođenjem države.

Nevolja je i u tome što bilo koji glasni pokušaj, pa i naivan poput ovog, da se bolje razume mehanizam delovanja kreativnih ljudi, završava tako što neko ko ne zna ništa drži predavanje nekome ko zna makar nešto. Najljuće reakcije i najviše njih na ovom blogu sam dobio kad sam dotakao neprikosnovenost tog magarca koji se prodaje kao veliki umetnik simfonijske muzike, otac valcera, ma kako ga sve nisu zvali (samo pravim imenom nisu, a to ne smem ni ja, jer nemam Stradivarijevu violinu).

Mislim da sam se pretvorio u drvo banane.Duboka je stupica u koju upadamo kad razgovaramo o kiču, najpre zato što uglavnom nismo spremni da te “predavače” među nama polomimo čim počnu da nas dave usred šireg razgovora. Priznajem: mnogo puta sam upao u tu stupicu. Najčešće se završavalo tamo gde počinje marfološki postulat “ne svađaj se sa budalom, jer ljudi neće primetiti razliku” i tu sam padao previše puta.

Kraja nema. Nema ni poente. Mislim da sam se pretvorio u drvo banane.

– * –

Jednog dana, nekome će doći u pamet o čemu sam to danas pisao. Ne znam da li će biti kasno kad se to desi i ne znam da li će iko postati bolji čovek zbog toga, ali ja bih jako voleo da bude tako (ili makar da se neko bolje oseća zbog čitanja u kojem se prepoznao). U međuvremenu, tražiću i dalje nove argumente za svoje beleške o kiču i deliću ih sa vama kako koji pronađem, budem li samo u stanju da ih pretvorim u reči koje čitalac-namernik neće shvatiti onako kako on želi, nego onako kakvo im je značenje.

O, da.

2 komentara na temu “Kad lonac prekipi”

  1. Savrsena analiza Zorane…kompleksno, precizno i znacajno za siri auditorijum.
    Thanks!

    1. Zahvaljujem se na komplimentu, uz malu opasku: ne zovem se Zoran, nego Dragan 😉 No, što ono reče naš narod, kad te neko nazove pogrešnim imenom, duže ćeš živeti.

      No, ako ste me i pobrkali, učinili ste to spram čoveka koji mi je mnogo pomogao u snalaženju sa muzičkom literaturom tokom prethodnih 25 i kusur godina: to je Zoća Peacock, drugi aktivni autor u ovoj rubrici Suštine pasijansa, pa mi je duplo drago zbog toga.

Komentari su onemogućeni.