Sklon promenama

Samo možemo da konstatujemo da je njegova strastvena interpretacija govorila da je došao do nečega što mu se dopadalo.

U trenutku kada podmadak postigne konsenzus oko toga šta bi da jede, nedeljno ritualno kuvanje ručka postaje “šala mala”. Na meni je samo da napravim turneju po pijaci i bakalnicama i da se dam na posao. Kako sam se odavno uverio da su za uspešno obavljanje ovoga posla, pored dobrih namirnica, preko potrebni ljubav prema hrani i pozitivne vibracije, ništa ne počinjem dok ne odaberem muziku koja će ceo proces da prati sve dok posao ne bude gotov.

Za ovakve stvari volim da pustim onu koju zovem “kotrljajućom”. Rolling on the floor laughing

Iz ko zna kog razloga, na um mi padne pesma “ChangelingThe Doorsa. Zbilja, odlično se uklapa u koncept kotrljanja, a njihov poslednji studijski album L.A. Woman (1971) ko zna kada sam poslednji put puštao… I zbog toga ne posežem za arhivom, digitalnim remasterima… Nego potežem vinil, znam gde mi stoji u rasponu od 5 cm, levo-desno… Iako se ne sećam kada sam ga poslednji put stavljao na Thorensa. Eye rolling smile

Koliko na brzaka mogu da vidim, još je u dobrom stanju. Omot (originalno, američko izdanje Electre, žuta folija kao “prozor” na kartonu) posle skoro 50 godina nije ni malo zgužvan, odlepljen i nije vremenom izgubio boju… I puštam. Sam vinil ponegde krcne, ali ne mari i ništa ne smeta – i to je deo šarma prohujalih vremena.

Junior mi, ionako, sve češće dovodi drugare da čuju nešto “sa gramofona” koje posle ne mogu da rasteram. Be right back

L.A. Woman (1971)
The Doors – L.A. Woman (1971). Čitava njihova priča je postajala sve apstraktnija i u tekstualnom i u muzičkom smislu. Bluesa je bilo sve manje, a okretanja novim formama sve više.

Verujem da ljudi koji svraćaju na ove stranice odavno imaju svoje mišljenje o The Doorsima i Jimu Morrisonu. Na albumu L.A. Woman su se, čini mi se, udaljili od zvuka sa ranijih i tema o kojima je Morrison imao šta pametno da prozbori. Čitava njihova priča je postajala sve apstraktnija i u tekstualnom i u muzičkom smislu. Bluesa je bilo sve manje, a okretanja novim formama sve više, što je, ruku na srce, za to vreme njihovog delovanja bilo veoma pohvalno. U tom smislu, pesma “Changeling“, koja otvara album, obećava puno jer se oslanja na motorični ritam maznut iz soula/funka, spojen sa zakasnelim ehom psihodelije iskazanim kroz fenomenalnu fuzz gitaru Robbyja Krigera.

I ne samo to. Morrisson u ovoj pesmi nudi, kroz prizmu naratora, svesnost o potrebi za promenama. Danas, kada je on odavno mrtav, možemo samo da nagađamo da li je u pitanju bila njegova intuicija, umetnički izraz ili spoznaja o alhemijskom poimanju amorfnosti života. Samo možemo da konstatujemo da je njegova “izjava” kroz ovu pesmu i strastvena interpretacija govorila da je došao do nečega što mu se dopadalo.

Bilo da je u pitanju vazduh koji udišemo, zvrndanje tamo-amo ili hrana koju jedemo.

I zato nemojte da me pitate šta se desilo sa mojim nedeljnim ručkom… Angel