U potrazi za Mona Lizom

Ako je verovati čoveku, jedna cura iz Firence ga je startovala usred muzeja u Parizu. I on se toliko zbunio da nije znao šta da joj kaže, a posle joj je u snu napisao pesmu. Pa još jednu. I još jednu.

Carlos Santana je čudna voćka: njegovi meditativni uzleti su glavno pogonsko gorivo njegove muzike. A kako postiže te visine, već je drugo pitanje. Na početku beše mrak… Ne, to je iz neke druge pesmice: na početku beše meskalin sa pogrešnim tempiranjem, ali sa dobrim ishodom, pa je matična grupa mladog gitariste dobila vetar u leđa da od lokalne zvezde postane svetska megazvezda.

Ono što smo čuli na prva četiri albuma grupe Santana spada u nešto od najbolje latino-orijentisane muzike koju je američka scena ikad proizvela. Onda je Carlos malčice upao u manir, pa iako je bilo odličnih ideja u drugoj polovini sedamdesetih i tokom osamdesetih, nisu svi albumi bili vredni ozbiljnog razgovora. Devedesete ga nisu htele, pa se čovek najzad setio da napravi dužu pauzu. Ono što je pripremio potkraj veka predstavlja komercijalni vrhunac njegove karijere.

No, pare mu udariše u glavu i počeo je da se vrti u krug. Zbrka je trajala skoro dvadeset godina.

Poslednja vest glasi da je izgleda pronašao put iz vrzinog kola.

Dakle, ovo što danas slušamo je novi materijal. Posle dugo, dugo vremena, Santana opet zvuči zanimljivo i poletno. EP izdanje In Search of Mona Lisa, objavljeno 25. januara, sadrži tri numere (od kojih su dve editovane za potrebe radijske eksploatacije i dodate na listu, pa ih je ukupno pet, ali nećemo se zamarati tim detaljem). Atmosfera – kao u najbolje dane, štaviše imao sam direktnu asocijaciju na doživljaj preslušavanja prve strane albuma Santana III (1971). I tek sad, dok ovo pišem, pade mi na pamet da uporedim: zbilja, ta polovina trećeg albuma i ove tri numere traju slično, oko 19 minuta. Kao i onomad, i ovde vas sjajna izvođačka veština skuva k’o žabu, potpuno ste obuzeti jednog časa i ne znate šta vas je snašlo.

Sa zadovoljstvom moram da primetim da se Carlos trgnuo iz sna koji je trajao jako dugo. Sad je opet zvuči kao onaj stari, kojeg smo oduvek mnogo voleli i u čiju muziku smo se kleli.

– * –

A šta se to dešavalo u međuvremenu?

Posle sjajnog albuma Supernatural (1999) i fantastično uspešne svetske turneje, što je bio definitivni komercijalni vrhunac karijere grupe Santana i njenog vođe, usledio je niz patetičnih pokušaja da se ponovi tako nešto. Album Shaman (2002) je započeo kukavni niz od ukupno šest traljavih izdanja, zaključno sa albumom Santana IV (2016).

Da ne bude ne jasnoća: ja muziku Santane mogu da poredim samo sa muzikom Santane i ni sa jednom drugom. U nekakvim apsolutnim okvirima, nije to bila loša muzika; loša je bila u odnosu na sve ono što što smo mogli ranije da čujemo na prethodnih osamnaest studijskih albuma (žive albume da i ne pominjem), od kojih su bar polovina realna remek-dela kojima vreme ne može ništa.

Pa šta onda bi?

Prave vrednosti muzike Santane su se beležile upravo na živim nastupima
Prave vrednosti muzike Santane su se beležile upravo na živim nastupima, kad se ekipa otkači i krene u improvizacije po sat vremena bez prekida. Ta muzika koju je Santana jurio od albuma Supernatural je drugačijeg senzibiliteta i živi nastupi više nisu bili intonirani na taj način. Izvesno, sad ćemo opet moći da se nadamo “onoj pravoj” muzici velikog gitariste i njegovog neverovatnog benda.

Slučajno pogođena kombinacija stilova kojima je Supernatural zaokružen bila je izuzetno uspešna zahvaljujući najpre kontekstu trenutka u kojem je album plasiran, izbor gostiju bio veoma vešto sačinjen, a materijal su činile za Santanu neobično kratke, udarne radiofonične melodije koje su osvojile svet neverovatnom brzinom. Rezultat: trideset miliona prodatih kopija, prvi album na top listama u deset zemalja, osam nagrada Grammy i orgijanje hit-singlova po raznim Top 20 listama sledećih godinu dana.

Problem koji je nastao posledica je pokušaja da se taj isti moment inercije nekako ponovi, ako može opet sa onakvim uspehom. Ali, ne ide to tako lako. I pored besprekornog uspeha, red je priznati da je Supernatural nekoherentan album, prosto uspešna kombinacija odličnih numera koje je itekako podržala i činjenica da nijedna od njih nije bez nekog VIP gosta. A kao malo kad u muzičkoj industriji, album je prekrio nekoliko partikularnih tržišta, što pruža načelno objašnjenje tolikog uspeha.

Ne možeš dvaput viknuti “BU!” iz prikrajka ka istoj publici i očekivati istu reakciju. Svet je počeo da se menja većom brzinom nego pre i nije bilo moguće isti recept prodati više puta. To više ne uspeva ni najvećima, a Santana je zakoračio na veliko tržište konzumenata potrošne muzike koje se ponaša bitno različito od male, ali verne publike njegovih starih paradigmi. Skliznuo je u manir koji je meni izgledao kao da se u njemu ne kreće prirodno. Izgledalo je kao da se nikad više neće vratiti na stari kolosek.

Srećom, vratio se.

– * –

A kako je ispalo da Santana ovako trijumfalno opeva najpoznatiji portret u istoriji slikarstva? Biće mi mnogo lakše da prevedem njegove reči nego da prepričavam, pošto zvuči, hm, malčice, uh… nekonvencionalno, ako me razumete, pa radije ne bih da išta karikiram. Sve u svemu, iako je neborojeno puta svirao u Parizu tokom karijere, Carlos Santana je prvi put kročio u Luvr tek 2016. godine, kad se iznenadio time što je video da se ispred Mona Lize formira red obožavalaca, “kao da je to Beyoncé, Taylor Swift, Rihanna ili Adele”, kako je rekao. Najblesavije tek sledi:

Čuo sam je da mi kaže “Zdravo!”… Bio sam zatečen, nisam znao šta da odgovorim, pa sam i ja samo rekao “Zdravo”. A onda je ona rekla “Da li me se sećaš? Sećaš li se kad smo bili ljubavnici u drugom vremenu?” Ovaj događaj je bio potpuno neverovatan, a na određeni način je ispalo savršeno i to što ja nikad pre nisam bio u Luvru, jer ovo se verovatno ne bi desilo u nekom drugom vremenu. Trebalo je da budem baš ovaj koji sam sada, da znam da je Bog svuda i da mi baš On kaže “Volim te”, šaljući mi ovu poruku inspiracije i vizuelizacije…

Nekoliko meseci kasnije, Carlos je u snu doživeo flešbek tog, hm, iskustva. U času buđenja je ukapirao da je odsanjao kompletne stihove pesama “In Search of Mona Lisa” i “Do You Remember Me” i da su oni ostali zapisani u njegovoj glavi. Kaže da tako nešto nikad nije doživeo ranije i da je tada znao da će te pesme postati izuzetno značajne u njegovom životu…

Santana – In Search of Mona Lisa (2019)
Santana – In Search of Mona Lisa (2019). Najzad materijal vredan slušanja i svake preporuke. Iskren da budem, već sam odavno digao ruke od toga što Carlos aktuelno radi. Srećom, nedavno je otišao u Luvr i tamo naučio da ne mora više da pravi muziku za repere iz Španskog Harlema, već da je sasvim slobodan da opet bude onaj stari.

Ja sad zaista ne znam da li je posredi (najzad dobro tempiran) meskalin ili je pak štogod mnogo gore od toga, ali ova priča je toliko benasta da ne znam šta bih uopšte više rekao… No, dobro. Neka bude tako.

A da ne ostane sve u domenu fantazmagorije, pobrinuo se producent Rick Rubin, koji je znao kako da postavi standardnu ekipu grupe u pravi položaj za najbolji rezultat. Nešto se očigledno “otkačilo” i na tom planu, jer zaista nismo odavno taj bend čuli da u studiju svira tako poletno.

Rezultat je toliko dobar da nam nema druge nego da preporučimo Carlosu da krene po svetskim muzejima i…. A ne: naravno, šalim se. Dosta je bilo sa preprodajom jedne te iste priče. Neka Carlos meditira do mile volje na koju god temu voli, neka prinosi nove ideje svojoj kreativnosti dok god mu budu nadolazile, samo neka se zadrži na starom receptu pakovanja muzike. Jer u tome je najbolji, u tome je nenadmašan.