Stratus

Ovaj album je abeceda dešavanja na svetskoj muzičkoj sceni tog vremena. Ono što je zabeleženo na njemu ubrzo je postalo etalon za ceo žanr jazz-rock muzike.

Bubnjara Billyja Cobhama ne treba posebno predstavljati. Početkom sedamdesetih je već bio etablirani jazz muzičar koji je svirao sa velikim imenima, kućni bubnjar Atlantica (mada je gostovao i na mnogim sešnima za CTI i Kudu) i jedan od onih onih koji će oblikovati žanr jazz-rock (danas fusion). Počelo je sa albumom Bitches Brew (1970) Milesa Davisa, muzičari su zdušno prihvatili novi koncept, a gde će se priča zaustaviti, to ni danas niko živi ne zna.

Na snimanju albuma Bitches Brew Cobham je upoznao gitaristu Johna McLaughlina sa kojim je ubrzo krenuo u novu avanturu – The Mahavishnu Orchestra. Kada se setim tog vremena, još uvek osećam uzbuđenje. Pojavio se veliki broj albuma koji su bili fascinantni za slušanje, svaki od tih vanserijskih muzičara je imao sopstveni fazon, a tehnika sviranja svakog od njih me je ostavljala bez daha.

U takvim okolnostima, Cobham je snimio svoj prvi solo album Spectrum (1973), koji spada u kategoriju onih koji su nezaobilazni u svakoj fonoteci. Jašući na talasu uspeha prvih albuma The Mahavishnu Orechestra, Billy je smislio sopstveni recept – u osnovi je bila čvrsta rock/funk ritam sekcija, a muzičari su mogli da se razmahnu do mile volje u improvizacijama. Čvrsto jezgro uz njega činili su Lee Sklar, jedinstveni klavijaturista Jan Hammer i, neočekivano, gitarista Tommy Bolin, koji će nešto kasnije završiti u grupi Deep Purple i rano okončati svoj život od predoziranja.

Spectrum (1973)Najpoznatija pesma sa ovog albuma je “Stratus“, koja pokazuje Cobhamovo kompozitorsko umeće i jasnu viziju kojim putem treba da se kreće u budućnosti. U tom trenutku, on je bio pragmatičan. Umesto da piše komplikovane i teške za slušanje teme koje su karekteristične za ranije projekte u kojima je učestvovao, odlučio se za moćne i jednostavne fraze na kojima su muzičari mogli da se razmahnu koliko su hteli. Otuda utisak posle slušanja da su u snimanju albuma svi uživali, a adrenalina ima toliko da su komotno mogli odmah da snime još jedan album. Da su imali dovoljno para…

Rafalno razmenjivanje paljbe između Hammera i Bolina je postalo etalon za sve kasnije solo deonice u sličnim konceptima.

Na današnjem snimku Cobhama prate George Duke, John Scofield i Alphonso “Slim” Johnson koji su, svaki za sebe, legendarni. Nisu oni sa snimanja albuma, ali su isto tako dobri.

Cobhama sam imao prilike da slušam uživo. Na sceni je sedeo iza baterije bubnjeva koja bi mogla da zakrči omanju prodavnicu instrumenata. Od prvog takta nije prestajao da svira, a takvu svirku na bubnjevima mi je priredio još samo Jon Hiseman.

Koliko mogu da vidim na Cobhamovom oficijelnom sajtu, tokom ovog meseca nalazi se na turneji po Evropi (Nemačka, Austrija, Češka…). Ako se nađete u blizini, znate šta vam je činiti. Hot smile