Čekam kišu

Suvo u vazduhu. Suvo u ustima. Suvo u grudima. Suša po džepovima.
Samo srce puno.

U času dosezanja svog komercijalnog vrhunca, grupi Leb i sol se desilo manje-više već sve što je jedan čestit muzički sastav mogao da doživi. No, kao da je izostao “onaj jedan korak” koji bi njihovo faktički zasluženo mesto na vrhu popularnosti učinio i eksplicitno jasnim: bio je potreban radijski superhit. Jer, pored onoliko odlične muzike koju je Leb i sol pružio publici, čestitog FM hita nije bilo još od pesme “Kontakt je skup” u proleće 1984. Predugo: nije dobro kad nastaju takve praznine.

Kockice su se složile u proleće 1987. u vidu albuma koji je doneo ne jedan, nego tri superhita. No, pesma koju ćemo danas slušati nije jedan od njih.

Auh!…

Sve se, dakle, slučilo kako valja: od studijskog albuma je prošlo skoro tri godine, pauza je trajala dugo i tek ponešto skraćena uspešnom kompilacijom Zvučni zid (1986), na kojem se našla muzika koju je Leb i sol radio za pozorište, film i televiziju. Potražnja za grupom, kako u autorskom, tako i u izvođačkom smislu, bila je veća nego ikad pre. A onda, Garo se vratio u bend i pročulo se da grupa radi u studiju kao petorka, sa sve klavijaturama i saksofonom. Bile su to povoljne vesti za sledeći napad na tržište, jer iako je u muzičkom pogledu možda najviši domet stekla kao ogoljeni power trio, grupa je tako sužavala doseg publike. Međutim, šta zaista znači personalno obogaćeni sastav, nismo mogli znati dok se novi materijal nije pojavio.

A onda, blagi šok: deveti studijski rad Kao kakao, naslovljen po prvoj istaknutoj pesmi, sadržao je devet otpevanih numera. Dakle, po prvi put u karijeri grupe, bio je to studijski album bez instrumentala, nego su sve pesme otpevane, i to jedna najzad na makedonskom – takođe prvi put.

Ne mogu da pretpostavim koliko je sračunat bio rizik ukoračivanja u vode popa, jer reputacija velike grupe je ipak bila zasnovana na neverovatnoj, ranije neviđenoj virtuoznosti svih članova benda (do tada, retko je bilo da neki YU bend ima više od jednog ludaka u svojim redovima). Međutim, prava ravnoteža je pronađena i nju je mogao da ukapira svako ko je redom slušao album već na prve dve pesme  “Mamurni ljudi” i “Kao kakao“, koje su bile ona prava “pesnica u čelo”: čvrsto upakovane, odlično odsvirane, sa tekstom koji se pamti odmah, pune melodičnih rifova i sa refrenima koji se lepe kao ušni crv. Bila je to celishodna produkcija u duhu vremena.

Kao kakao (1987)
Leb i sol – Kao kakao (1987). Bio je ovo zasluženi komercijalni vrhunac u opusu grupe. Sve se namestilo savršeno: kreativni naboj je bio na visini, iščekivanje publike je bilo veliko i nije iznevereno, tri pesme su dospele na radio i nisu se skidale, a bar još dve su rado slušane. Naročito pleni to što iskorak u efemerne muzičke sfere nije naštetio osnovnoj paradigmi snažnog instrumentalističkog identiteta grupe.

Da li zbog činjenice da je strana B vinila bila razuđenija od strane A ili je posredi bio zamor koji bi većina slušalaca osetila, pesma koja zatvara album, mistična “Čekam kišu“, nekako je prošla ispod radara većine slušalaca i nikada nije bila predmet neke široke pažnje. Ako se dobro sećam, a tih godina sam Leb i sol gledao uživo ne manje od pet-šest puta, nisu je izvodili ni na koncertima. No, i razumljivo je: to je jedina pesma na albumu koja nije ekstrovertna kao ostale. Moja prva asocijacija se nalazi na kreativno potpuno drugoj strani opusa grupe: imam istu onu asocijaciju hodanja blatnjavim drumom pod tmastim oblacima kao što je imam kad slušam “Živu ranu“. A kao što možda već znate, ta pesma je moj mogući kandidat za neku buduću beskonačnu raspravu o najboljoj pesmi koju nam je Leb i sol ostavio u nasleđe.

U pesmi “Čekam kišu” učestvuju Ronnie Wathen na gajdama (nema gajdaša u Makedoniji, šta li?) i Ana Kostovska kao hipnotički prateći vokal. Vlatko ovde pruža najviše od sebe i, po mom ubeđenju, to radi bolje nego igde na ostatku albuma.

Ne bih mnogo da tupim o samoj pesmi: samo sam želeo da vas podsetim na njeno postojanje. Najzad, ovo je ljuta metafizika, a nije ni uljudno ni korisno raspravljati o metafizici sredstvima fizike. Slušanje te pesme je trenutak u kojem je potrebno da se prepustite onome što čujete i u tom pogledu je dobro što je pesma poslednja na albumu. Ako niste skloni prepuštanju, prekinućete slušanje albuma posle vrcavog pesmičuljka “Skopje” i to je to. A inače, čisto sumnjam da biste sa neuredne gomile pesama Leb i sol ikada izabrali baš ovu.

Eto, zato.