Kreni za mnom

U svakom javnom bavljenju, kada se odreknete prepotentnog nastupa i zapravo samo pokušavate da se dokažete svojim radom bez obzira na pakosne komentare sitnih duša, proći ćete loše.

Kada je Zoća juče pomenuo sindrom “neuspešnih” – to jest, uspešnih imena iz sveta muzike koji su imali taj peh da neki idiot koji piše za muzički časopis izjavi kako im je glavna karakteristika to što liče na nekog drugog, već dokazano uspešnog i tiražnog, nisam mogao da se ne setim veoma sličnog i ništa manje nepravednog slučaja.

Fascinantno je, pak, sa koliko mirnim i gospodskim stavom je Robin Trower izdržao krajnje vulgarne i neopravdane kvalifikacije u času kada je stvarao fantastičnu muziku.

Mnogo pre nego što se pridružio grupi Procol Harum u vreme njihovog neverovatnog početka 1967. godine, Trower je pokazivao aktivno interesovanje za rad u minimalističkom obliku gitarističkog power trio sastava. Postojali su neki takvi eksperimenti čak i pre nego što je formirana grupa Cream, a za današnju priču je važno i da je to bilo pre nego što je Hendrix došao u Englesku i započeo svoju silovitu karijeru. Međutim, hajde da se setimo da su se ti Trowerovi prapočeci dešavali u periodu kada izraženo autorska gitaristička muzika u Engleskoj nije mogla lako da pronađe svoj put do održivog stanja. Trower se zato privoleo radu u grupi koja je stvarala radiofoničnu muziku: sa Procol Harum je ostao tokom perioda prvih pet albuma, a onda je odlučio da ponovo pokuša ono što najviše voli.

Okosnica novog pokušaja, počev od 1973. godine, bila je saradnja sa basistom i odličnim pevačem kojeg smo nedavno pominjali na ovim stranicama: James Dewar je bio odličan komplement vrsnom gitaristi i brzo su našli svoje mesto pod suncem. Prva tri albuma, među kojima se naročito ističe maestralni Bridge of Sighs (1974), izvesno čine najsvetliji period u karijeri Robina Trowera, kako u pogledu sviračkog kapaciteta, tako i kao autora. Producentsku palicu u tom periodu je, doduše, držao Matthew Fisher, Trowerov drugar iz Procol Haruma. No, u takvoj konstelaciji producent nema previše posla, a puni izraz te muzike se svakako dešavao na sceni.

Kako i zašto se prvi put desila ta prostačka komparacija da Trower sa svojim triom imitira koncepciju i muziku The Jimi Hendrix Experience, nisam nikad istražio. Iskreno, kada sam otkrio opus Robina Trowera i saznao za to poređenje, bio sam najpre zbunjen, a zatim i zgađen, jer svakome ko za slušanje muzike koristi uši i mozak, a ne guzicu, sasvim je jasno da to poređenje nema nikakvo realno utemeljenje.

Oni koji su skloniji da misle svojom glavom eventualno su mogli da kažu da im se taj oblik muzike ne dopada i to je, kao i uvek, bilo u redu. Poštovanje određenog sloja publike nije izostalo, a naročito pozitivan stav Tower je doživeo među kolegama gitaristima. Najluđi primer je taj da je Robert Fripp, glavom i bradom, u vreme diskografski najkreativnijeg perioda King Crimsona, dolazio Troweru više puta u posetu i od njega učio kako da kombinuje gitarske efekte da bi kontrolisao zvuk gitare na željeni način. Drugi eklakantan primer je povremena saradnja između Robina Trowera i Jacka Brucea, koja je trajala preko trideset godina; agilniji od mene su odavno utvrdili kakve saradnike je Bruce voleo da bira i kojima se to vraćao više puta.

Go My Way (2000)
Robin Trower – Go My Way (2000). Gitaristička krljačina sa izrazitim autorskim i sviračkim identitetom. Kada na pragu novog veka nasred studijskog albuma rock’n’roll muzike krenete u dugu improvizaciju, tada ili ste poludeli ili ste već sve nepravde preživeli, pa vam više niko ništa ne može. U ovom konkretnom slučaju, stvar je očigledna.

Međutim, zluradim komentarima kritičara, na samom početku je naneta šteta reputaciji čestitog gitariste. Najviše što je na kraju uspeo bilo je da oko sebe stvori sledbeništvo poštovalaca koje možda nije jako veliko, ali traje dugo. Rekoh već, živa svirka je postala okosnica Trowerovog delovanja: od početka do dana današnjeg, njegovi albumi su faktički samo zamajac za novi krug turneja. To izvesno objašnjava zašto je on 2000. godine dozvolio sebi neuobičajen luksuz da na studijski album stavi krljačinu koja traje devet minuta, pa čak i da nazove album po toj numeri. No, može mu se da se toliko raspištolji, jer taj svirački identitet je jak i prepoznatljiv. To što ti oblici predstavljaju očigledan anahronizam stoga nekako lako pasuju uz arhetip koji je Trower vremenom izgradio i tu ništa ne predstavlja iznenađenje.

Dobro de: nakon albuma Go My Way (2000), Trower je snimio još desetak studijskih albuma, jedan od njih je objavio pre oko mesec dana, međutim tu je pomena vredan možda samo album Seven Moons (2007), koji je uradio u saradnji sa Jackom Bruceom. Godine su stigle časnu starinu i on ima svako pravo da snima albume koji ne ostaju u pamćenju čak ni posle drugog slušanja. Ako ništa drugo, mudroseri kritičarski se makar ustežu od glupih poređenja, mada se toj karijeri više ne može naneti nikakva šteta. Uz pomenuti velelepni Bridge of Sighs, Go My Way je album koji najradije slušam u tom opusu. Podsećam vas i na prvi i treći Trowerov album, Twice Removed from Yesterday (1973) i For Earth Below (1975), čije slušanje takođe vredi svake utrošene sekunde.