Krenimo ispočetka

Danas od vas tražim samo dve jednostavne i povezane stvari: nemojte da izmišljate konotacije za prepirku i prepustite se odličnoj muzici. Ostalo će doći samo od sebe.

Veliki Petak i Vaskrs nekome predstavljaju ozbiljan metafizički simbol, za nekog su emotivna ikonografska kategorija, a mnogima je to prosti vikend pun nekakvih tradicionalnih ritualčića koje upražnjavaju iz navike u krugu bližnjih. Pravo da vam kažem, bio sam u prilici da taj praznik doživim na mestu i na način koji teško da je moguće prevazići, pa se nešto baš i ne satirem da bilo kome objašnjavam bilo šta. Umesto toga, predlažem vam danas (ili bilo kad tokom ovog vikenda) jednu zanimljivu muzičku ekskurziju.

Ovo je samo zagrevanje. Najbolje tek dolazi.

Verujem da barem informativno znate ko je Andrew Lloyd Webber: poslednjih godina ste morali da zakačite to ime barem zahvaljujući uspešnim filmskim adaptacijama njegovih rock opera Jesus Christ Superstar (1973), Evita (1996) i Phantom of the Opera (2004).

Jesus Christ Superstar (film, 1973)Niko ne zna zasigurno, ali većina veruje da je A.L. Webber prva osoba koja je postala milijarder komponujući muziku; izvesno, najbogatiji je muzičar na planeti. Ako biste mene pitali, zaslužio je svaku paru. I pritom uopšte ne mislim na pomenute filmove: ja na te tvorevine gledam kao na puke druge derivate uspešnih scenskih produkcija na Vest Endu i Brodveju. Za mene je Webber najpre relevantan kao kompozitor: njegove rock opere, mjuzikli, baleti, oratorijumi, čak i jedan celovit rekvijem, čine veličanstven muzički opus koji, oprostite mi na neznanju, nisam sposoban da uporedim sa bilo čime u muzici 20. i 21. veka, jer ne poznajem ništa što je toliko dostojno poređenja sa tim opusom.

Pored toga, Webber je verovatno najjači impresario žive muzičke produkcije uopšte. Neverovatno rigidni kriterijumi izbora izvođača i još neverovatnija tehnička produkcija tek su nadogradnja te neverovatne muzike. O popularnosti te produkcije takođe govore materijalni podaci: mjuzikli A.L. Webbera na živoj sceni po rekordnoj trajnosti bivaju potiskivani – samo drugim njegovim mjuziklima. U Japanu postoji kontinuirana produkcija mjuzikla Cats koja traje od 1983. i traje još uvek, a izvedena je preko 10.000 puta, a karte za predstave su i danas rasprodate mesecima unapred.

No, epicentar mog odnosa prema Webberovoj muzici se nalazi u rock operi Jesus Christ Superstar. Album je objavljen 1970, prva scenska produkcija je imala premijeru na Brodveju 1971, a film je snimljen 1973. Od tada do danas, broj produkcija i muzičkih izdanja na nekoliko jezika je postao toliki (a traje i dalje) da malo ko može da ih sagleda. Pominjao sam već svoj odnos prema tom delu negde na SP: u doba audio kaseta, izlizao sam dve kvalitetne trake prostim slušanjem, a vinilno izdanje koje mi je drug često davao toliko je dugo boravilo kod mene da sam mu mnogo puta nudio da je otkupim, ali on to nije hteo.

No, da ne širim tu priču sada i ovde: predlažem vam da što pre odvojite sat i po i preslušate matično izdanje te rock opere. Na kraju priloga se nalazi umetnut sadržaj celog albuma, ali predlažem nešto drugo: idite direktno na Cevku i tamo otvorite komentar, pa pratite numere redom. A paralelno na Scribdu otvorite i libreto koji je napisao Tim Rice, pa ga pratite dok slušate, biće od pomoći.

Priča govori o poslednjih nedelju dana ovozemaljskog života Isusa Hrista u parafraziranim slikama prema Jevađelju po Jovanu. Fabula se odvija od okupljanja ekipe pred ulazak u Jerusalim, preko ulaska u grad, incidenta ispred hrama, do poslednje večere, izdaje i hapšenja Isusa, njegovog vođenja od nemila do nedraga i mučenja, dok najzad nije raspet.

Jesus Christ Superstar (premijerna studijska izvedba, 1970).
Jesus Christ Superstar (premijerna studijska izvedba, 1970). Dajte šansu ovom albumu u prostom muzičkom smislu. Nema potrebe da metafizičite i mentalno meandrčite da biste shvatili koliko je to sjajno muzičko delo. A ako hoćete dalje, predlažem vam da krenete od libreta. Što se filma tiče, on počinje i završava se scenom u kojem glavnu ulogu igra jedan autobus. A zašto je to tako i, pogotovo, zašto je to celishodno, moraćete da pogledate film da biste razumeli.

Svirka na albumu je vrhunska i van svake kategorije, naročito ističem ritam sekciju i duvačke linije koje izazivaju talase ježenja. I pevačke kreacije su izuzetno uspešne – apsolutno tvrdim da je taj album pevački magnum opus Iana Gillana u ulozi Isusa, ali sačekajte još da čujete kako pevaju Murray Head kao Juda Iskariotski, Barry Dennen kao Pontije Pilat i Yvonne Elliman kao Marija Magdalena (“Could We Start Again” nije najbolje što je pružila) i češaćete se iza uva više od jednom.

No, rekoh već da tu nije bilo nikakve improvizacije.

Numera koju sam danas postavio kao prilog nije deo originalnog albuma. Primetio sam taj manir kod Webbera: imam na originalnim vinilima ili CD-ovima upravo tri rock opere koje su završile kao filmovi i dobro znam da sva tri filma sadrže po jednu numeru kojih na tim izdanjima nema; a nisam bio ni na Brodveju ni na Vest Endu, pa ne mogu da kažem kako stvari stoje kad date 50 dolara za ulaznicu na galeriji u golubarniku ili 400-500 za mesto u parteru (pogledajte primer cena ovde)…

Dakle, to je metafizički trenutak kada je Hrist faktički napušten od svih, nikome nije jasno šta on to radi, a dvoje najbližih, Marija Magdalena i Petar, postavljaju pitanje o celishodnosti žrtve koju će on očigledno podneti.

Preslušajte i ne preskačite ništa – od uvertire do zaključka pod naslovom iz Jevanđelja po Jovanu, 19:41, koje kaže:

A na onome mestu gde beše raspet bio je vrt, i u vrtu grob nov, u koji još niko ne beše položen.

I to je onda početak, ako ste spremni da tražite dalje. U kom god pravcu poželite to da činite. Mi ovde to obično činimo u pravcu između redova, a nemamo ništa protiv da vi činite tako ili drugačije, dok god uopšte nešto činite.

10 komentara na temu “Krenimo ispočetka”

  1. U to ime, podsetimo se ekipe koja je pripremila i odigrala predstavu u Ateljeu 212. Podaci su iz zvanične Atleljeove arhive, jedan od bisera sa njihovog sajta.

    (130.premijera od osnivanja pozorišta) ISUS HRISTOS SUPERSTAR (Jesus Christ Superstar)

    Libreto: Tim Rajs (Tim Rice), Prevod: Jovan Ćirilov, Reditelj: Zoran Ratković, Pomoćnik reditelja: Aleksandar Gruden, Scenograf: Vladislav Lalicki, Asistent scenografa: Todor Lalicki, Olgica Milunović, Vesna Radović, Sanja Ćamilović, Kostimi: Vladislav Lalicki, Asistent kostimografa: Todor Lalicki, Olgica Milunović, Vesna Radović, Sanja Ćamilović, Kompozitor: Endrju Lojd Veber (Andrew Lloyd Weber), KP: Dragan Kozlica, Koreograf: Robert Hadad (Robert Haddad), Miljenko Štambuk, Asistent koreografa: En Denis Janković (Anne Dennis Janković), Konferansije: Mira Trailović
    Premijera: 23.6.1972. Velika scena

    Igraju: Zlatko Pejaković (Isus), Zlatko Golubović (Juda), Azra Halilović (Marija Magdalena), Tihomir Petrović (Kajafa), Branislav Milićević (Pontije Pilat), Ljubiša Bačić (Car Irod), Mihajlo Vasiljević (Petar), Zoran Mijušković (Ana), Aleksandar Gruden (Prvi sveštenik), Srđan Marjanović (Drugi sveštenik), Branimir Petković (Treći sveštenik), Milorad Vučković (I vojnik), Snežana Jandrlić (Devojka), Slobodan Lučić (Starac), Miroslav Hrnjak, Zoran Janković, Miodrag Klisarić, Predrag Klisarić, Goran Košić, Miroslav Marković, Đorđe Petrović, Dragan Stojković, Dušan Vojinović, Bora Đorđević (Apostoli), Željko Jandrlić, Milan Kozlica, Stojan Mihajlović, Milan Radojčić, Predrag Ristić (Vojnici), Zoran Živković, Zoran Aranđelović, Branka Bakić, Branka Grkinić, Anita Ilić, Dragan Kozlica, Rada Labović, Đorđe Lakobrija, Ljubica Landeka, Mirjana Linta, Dobrila Milenković, Živojin Petrović, Svetlana Petrović, Nenad Raičević, Lelija Rajković, Mamadu Sangare, Ljiljana Tomašević, Borica Tošić, Marijana Unuković, Zvezdana Šobota, Borislav Grožđević (Narod), Saša Radojčić (dirigent), Franja Jenč, Dušan Kavaja, Jelenko Milaković, Tomislav Milaković, Radomir Milivojević, Slobodan Milićević, Ljubiša Nikolić, Milivoje Radosavljević, Rade Smiljanić, Karlo Takač, Lazar Tošić, Predrag Ivanović, Zoran Jovanović, Vladimir Vitas – orkestar Saše Radojčića (muzičari)
    Inspicijent: Vlastimir Milosavljević
    Svetlo: Petar Stojković, TonW: Đuro Sanader, Zoran Stamenković

    Gostovanja: Rijeka (HNK “Ivana pl. Zajca” 27.5.1973. x2)

    Broj izvođenja: 21 Poslednje izvođenje: 9.6.1973.

    1. Штампани материјал се, видим, сачувао у том дигиталном облику (јер не верујем да си прекуцавао, претраживао сам и ја сајт Атељеа, знам како свачег има)… ама постоји ли и неки звучни снимак осим оног једног сингла (где се чује један Златко али не и онај други, а Азре ни од корова)? За видео снимак боље да ни не питам.

      За муштулук следи кило ракије по избору, са дегустацијом пре избора.

      1. Prekucavao nisam, jasno, izvorna arhiva je na https://atelje212.rs/?page_id=27. Kako su i Kosa i Isus Hristos igrani nekoliko godina pre moje prve posete Ateljeu, mogu samo da podelim maglovito sećanje na to da je jedna od ove dve premijere prenošena na TV Beograd, kompletno sa frtutmom ispred zgrade i razgovorom sa uglednim zvanicama pre podizanja zavese. Nažalost, Jovana Ćirilova više nema, mogu samo da zamislim šta bi on sve mogao da nam ispriča.

        1. Преношена је ова друга, и не да сам је гледао него сам довукао и магнетофон из клуба (дан данас не знам како, јер сам возачки положио тек пола године касније), уредно снимио све и… цврц, имао сам жесток брум од 50 херца преко свега, јер стари ЕИ Ниш из 1965. није имао аудио излаз, него микрофоном. Свеједно сам снимак научио мање више напамет… А сад како из разноразних архива испливавају разноразни важни снимци, није ми замерити ако се понадам и овом.

  2. Dobra priča, Zoćko. Webber je zbilja izuzetan i negde sam procitao da je on zaradio najvise para od svoje muzike, više i nego Bitlsi. I zaslužio je. Gledao sam Isusa Superstara 3 puta na Weste Endu u Londonu, daleke 1976, 1977 i 1980. Evitu takodje. Fantoma gledao na Brodveju, ali jos nisam u Beogradu. Film Evita je odličan a Madona u svojoj najboljoj ulozi. I sad slušam često, večna muzika. Ajd, živ bio

    1. A sad sam i Zoćko 😀

      Nego, baš volim što se javio neko ko je imao iskustva sa živim izvedbama Webberovih rock opera. Bilo bi mi izrazito drago da čujem malo više reči o tome. Pa, ako vam nije teško da podelite to iskustvo sa čitaocima Suštine pasijansa, bio bih vam posebno zahvalan.

      1. Dragi prijatelju, izvinjavam se, mislio sam da tekst dolazi od mog druga Zorana Paunovića Zoće i da njemu ide odgovar. A što se tiče tih predstava, davno je bilo. Ipak je to 1976, 77, i London i muzika, sve je bilo drugačije. Ja sam imao dvadesetak godina. Sećam se da je gledanje Isusa 1976 godine na mene ostavilo takav utisak da sam gledao ponovo i narednih godina redovno. Čuvam još ulaznice originalan program iz tih dana. Predstave su sigurno bile dobre, verujem da nije samo to da sam ja bio otvoren za sve. Takvu scenu i zvuk, orkestar na bini ja nisam imao prilike da vidim pre toga. Pa verovatno otuda i moja fascinacija. A Fantoma sam gledao u Njujorku mnogo kasnije, toga se već dobro sećam, pevači odlični a sećam se vrlo dinamične scenografije i izuzetnih efekata, spektakl. I taj program imam pa ću da ih pogledam i podsetim se. A, eto, nisam još gledao predstavu u Beogradu. I sad sam proverio, ima 3 predstave u maju, Zoća i ja sigurno idemo na jednu. Pozdrav.

  3. Samo da se završi na jednom preslušavanju…

  4. Da i Zoćko dopiše…
    Simela je Crni koga ste ovde sretali u mojim pričama. 🙂
    Za proteklih pedeset i kusur godina o svemu smo pričali, ali o mjuziklima A. L. Webbera nismo tako da ću da ga priupitam o tome prvi put kada se budemo videli.
    A kada budu gosti iz Kikinde ponovo pohodili Šumadiju, nahvataćemo Crnog ako ne bude negde van zemlje…

Komentari su onemogućeni.