Svež vazduh

Pravi majstori se ne plaše da izađu na crtu. To jest, na scenu.

Na samom kraju šezdesetih, Quicksilver Messenger Service su već bili među perjanicama američkog psihodeličnog roka i jedna od najvećih koncertnih atrakcija u San Francisku i okolini. I to sasvim zasluženo. Njihov album Happy Trails (1969) pripada grupi ključnih za razumevanje šta se na toj sceni dešavalo, jer je na savršen način uhvatio duh tog vremena. Solaže gitarista Johna Cipolline i Garyja Duncana postale su legendarne.

Pevač i glavni autor QMS-a, Dino Valenti, nije mogao da uživa u iznenadnoj globalnoj slavi.

Razlozi za to su sasvim prozaični. Iako su članovi grupe vremenom potvrdili da su godinama bili na LSD tripu (koji je u to doba bio lek iz apoteka), Valenti je došao u problem kada mu je policija pronašla marihuanu. Detaljnim pretresom stana otkrili su još koješta od opijata, a Valenti je na sve moguće načine pokušavao da ne ode u bajbok.

Parnica ga je skupo koštala: morao je da proda autorska prava za svoju najpoznatiju pesmu “Get Together” kako bi platio advokate, ali mu je to slabo pomoglo. Osuđen je na jednu do deset godina zatvora i ekspresno poslan u čuveni Folsom State Prison.

Just for Love (1970)Po izlasku iz zatvora Valenti se vratio starom jatu. Na abumu Just for Love (1970) zatičemo ga kao glavnog autora pesama, a grupa se, u međuvremenu, pojačala i Nickyjem Hopkinsom. Pesme sa ovog albuma meni zvuče sjajno, ali mnogi QMS zagriženici prigovaraju da je suviše klavira u njima i da je grupa promenjenim zvukom izdala samu sebe.

Neočekivano, imali su i svoj najveći hit sa pesmom “Fresh Air“, koja je bila jedini singl skinut sa ovog albuma. Tekst nije vredno pominjati, no Cipollinino soliranje u njoj je izuzetno. Publika je odlično odreagovala, a QMS su imali običaj da njom otvore koncerte.

Današnji klip je pravi dragulj. Snimljen je 1975. u čuvenoj dvorani Winterland. Na njemu nema Nickyja Hopkinsa, ali grupa praši kao dobro podmazana mašina. Valentija je malo izdao glas, no gitaroško soliranje Cipolline (onaj dugokosi) i Garyja Duncana (koji je besprekoran, ali uvek nekako u senci) je fantastično.

Ovo je savršeno uhvaćen duh i zvuk kasnih šezdesetih. Sveže muzičke ideje, sunce Kalifornije, leto u San Franciscu, devojke i puno, puno droge.

“Vožnja” koja nikada ne prestaje.