Dok pada mrak

Svašta sam mogao da očekujem, pa baš zato više ne očekujem ništa kad pristupam muzici tog čoveka. Ali da će lagano parabolični tekst jedne pesme i njen dobro osmišljen video toliko duboko uticati na moje mišljenje o jednom muzičkom delu, verujte mi da prevazilazi i moje najluđe pretpostavke.

Ne znam odakle da počnem ovu priču i zato je najbolje da vam najpre pružim trivijalnu informaciju i da vas prepustim muzici. A onda ću lagano dalje.

Dakle, poslednjeg petka u aprilu 2019, Alan Parsons je objavio novi album The Secret. Peti po redu u Parsonsovoj solo karijeri, album se pojavljuje posle pauze od petnaest godina.

To bi bilo ono trivijalno. Sad sledi onaj teži deo.

– * –

“Pile tetkino”, započela je moja tetka iz Kalinjingrada svoje pismo na uobičajeni način iako je moje dete starije nego što je ona bila kad je počela tako da me oslovljava, “šta bi hteo da ti tetka pošalje u prvomajskom paketiću? Ma, znaš li ti da je Alan Parsons snimio novi album? Želiš li njega?”

Jooooooj, tetka… Ja sam svoje druženje sa The Alan Parsons Project najpre parkirao tamo negde kad sam bio maturant, a bilo je to one zle godine kad je Eric Clapton pao toliko nisko da je dozvolio Philu Collinsu da ga producira, i od onda sam čak i ja drugačiji, a kamoli muzika koju slušam. Mnogo kasnije je jedan dobri čovek, inače autor Suštine pasijansa, pokušao krajnje dobronamerno da utiče na moj stav o toj muzici i da mi podmeće nešto drugo osim albuma Pyramid (1979) i Eye in the Sky (1982), koje sam još onda prestao da slušam. Međutim, krpljenje rupa u poznavanju fonografije tog vremena je jedno, jer do albuma Turn of a Friendly Card (1980) došao bih i sam pre ili kasnije, a razvlačenje jedne te iste ideje kao pite gužvare je nešto sasvim drugo. Posle nekog vremena, prosto sam se umorio i prestao da brinem.

– * –

Doživeo sam, verovatno, sindrom serviranja ćuretine u sosu od višanja. Znate li tu priču?

Napoleonov ispovednik se jako ljutio na svog cara, prijatelja i duhovnog pulena zato što je švrljao okolo sa ženama i bio neveran Žozefini, pa je vršio pritisak na njega da prestane i, čak, počeo da ga začikava pred drugim ljudima zbog toga. Jednog časa, Napoleonu se to ponašanje smučilo, pa je naredio da tog sveštenika zatvore u neki kutak nekog zamka, pružajući mu punu udobnost na tom mestu, ali zabranjujući mu da se kreće. Usput, naredio je da mu se za svaki obrok servira besprekorno spravljena ćuretina u sosu od višanja, jelo za koje je taj sveštenik mnogo puta tvrdio da mu je najomiljenije. Strogo je zapretio slugama da ne smeju da serviraju svešteniku ništa drugo osim tog jela. Držao ga je tako mesec dana, pa ga je pustio na slobodu.

Sveštenik nikad više ni reč nije rekao na temu Napoleonovog ponašanja sa ženama.

– * –

Muzika koju Alan Parsons stvara je, otprilike, kao vaše omiljeno jelo, spravljeno na najbolji zamislivi način i servirano u obilju koje samo možete poželeti. Problem je pak u tome što jedini način da prihvatite tu muziku na duge staze jeste da je slušate dovoljno retko, jer će vam inače na nos izaći. Uvek u savršenom obliku, ponekad u iritantno savršenom obliku, ta muzika je uglavnom spakovana u vidu najboljeg proizvoda koji neka studijska tehnika uopšte može da izvede u tom trenutku.

Bacite li makar kratak pogled u biografiju Alana Parsonsa, biće vam jasno zašto je to tako. Karijeru je započeo kao asistent na snimanju albuma Abbey Road (1969), labudovoj pesmi Bitlsa, izuzetno brzo je napredovao kao talentovan inženjer zvuka, da bi večnu slavu u tom domenu zaradio kao glavni tonac na snimanju albuma The Dark Side of the Moon (1973), gde je demonstrirao kompatibilno pozitivno ludilo i sklonost rizičnim rešenjima, baš kao i članovi Pink Floyda, te značajno uticao na krajnji ishod muzičkog dela koje će biti poštovano do kraja sveta.

Inženjerski rad Alana Parsonsa se pruža daleko i zahvalnost mu naročito duguje popriličan broj uglednih muzičara Engleske tokom sedamdesetih: mislim da bi Al Stewart i Steve Harley naročito morali da dodirnu obod šešira kad god se pomene Parsonsovo ime. Ta veza je bila toliko duboka i zbog toga što je Parsons naročito dobro poznavao i muziku, a ne samo tehniku. Bilo je pitanje dana kad će se i sam otisnuti u vode autorske produkcije.

– * –

Priču o The Alan Parsons Project sam, opet iz svog ličnog ugla, ispričao pre izvesnog vremena na stranicama Suštine pasijansa, pa izvolite tamo ako vam je po volji, ne bih je sada ponavljao. Samo ću kratko podsetiti da se razlaz te ideje desio postepeno krajem osamdesetih, negde u vreme kada je takav oblik minuciozne produkcije prestao da bude svetsko čudo, a muzičke ideje na kojima je ta produkcja počivala anahrone i manje zanimljive širokom auditorijumu. Alan Parsons i Eric Woolfston su krenuli različitim stazama, na različit način zadovoljavajući svoje kreativne poticaje. Na čas se o toj priči ponovo čulo kada je iz nekih dubokih kovčega s blagom izvučen neobjavljeni album snimljen 1979. godine, da bi završio kao projekat ceđenja suve drenovine 35 godina kasnije i 24 godine nakon formalnog razlaza grupe. No, kako se album The Sicilian Defense (2014) pojavio, tako je namah i nestao iz vidokruga. Tržište je postalo veoma plitko i krajnje nemilosrdno: čak ni mnogi stari ljubitelji tog zvuka nisu bili privučeni.

Alan Parsons danas živi u Santa Barbari, u Kaliforniji, i malo toga ima što može da poremeti njegov mir. Iskreno, da mi je neko samo pre godinu dana rekao “znaš li da Parsons sprema novi album”, ne znam šta bih pomislio. Možda to da ne može čovek da odoli nekoj novoj tehnici snimanja – dihotomna karijera ostavlja traga na ljudima – ili možda da on ipak ima nešto da kaže.

– * –

Bilo je to upravo rano jutros. Nisam nikud žurio, a nekadašnju naviku čitanja vesti uz jutarnju kafu sam najzad uspeo da izbacim iz svog života. Ne mogu da kažem da sam baš strepeo od toga šta ću čuti kad sam u plejer stavio album The Secret, koji sam izvadio iz upravo pristiglog paketića iz Kalinjingrada. Mislim da sam bio ravnodušan, čak i kad sam na omotu pročitao da na albumu kao gosti nastupaju Steve Hackett, Jason Mraz, P.J. Olsson (pa gde je bio ovaj čovek?) i još neki ljudi na čija imena nisam reagovao.

Jednom ili dvaput sam bio na granici da prekinem slušanje. Doslovno sam se zapitao zbog čega bi, pod kapom nebeskom, trebalo da čujem ovo do kraja i zašto bi trebalo uopšte da slušam ovako nešto.

Međutim, kako je isticalo tih četrdeset osam i po minuta muzike, tako sam najzad počeo da obraćam pažnju na naslove, a potom i na pojedinačne stihove. Naime, to je disciplina sa kojom se nisam do sada zamarao dok sam slušao TAPP, jer većina tema u tim stihovima predstavlja mentalnu papazjaniju u kojoj je opšta tema lako uhvatljiva, a detalji nevažni. U poslednjoj numeri albuma, “I Can’t Get There from Here“, razaznao sam stihove

I can see our final curtain falling
Let it be
Listen to the voices calling out to all who hear
Don’t let your fear push life aside

Bio je to onaj “čeloklep-trenutak” koji mi je nedostajao. Najzad sam shvatio da se ovde dešava nešto “malčice” šire od uobičajenog l’art pour l’art metoda koji preklapa uobičajeno besprekornu muzičku produkciju koja je neprekidno na granici kiča u toj povremeno predimenzioniranoj predstavi zvuka.

Došao sam do kraja albuma, dakle, a to je trenutak kada posle prvog preslušavanja odlučujem da li album ide u kantu, da li se seli na policu arhive, možda će ostati neko vreme na stolu pored plejera. Svakako, deo rituala predstavlja izbor i ponovo slušanje numere koja se u tom prvom slušanju najbolje zalepila za mene. Ali, nije se zalepila nijedna. Šta sad? Iskreno, nisam hteo da preslušam album još jednom, mada je ta poslednja referenca u stihovima zahtevala proveru ideje koju bih potom možda mogao da pretvorim u zaključak.

The Secret (2019)
Alan Parsons – The Secret (2019). Izlišno je pominjati tehničke karakteristike albume i očiglednu namernu zamršenost aranžmana: to je manir koji je imanentan Alanu Parsonsu. To me je zamalo odbilo od slušanja ovog albuma, međutim tada sam obratio pažnju na stihove…

Priznajem da sam bio lenj: odlučio sam da ipak zavirim u najave – ne da bih prepisao nečije mišljenje, zaboga, nego da bih možda došao do neke prečice i izvukao se malo brže. To mi je i uspelo kada sam, možda već posle samo jednog minuta dijagonalnog čitanja nekih prikaza, natrčao na prvi video spot izvučen sa albuma, upravo ovaj koji danas delim sa vama. I taj spot me je najzad uverio da ovde postoji razlog za pažnju.

Dakle, moje viđenje je moguće: album The Secret Alana Parsonsa je krajnje ozbiljna rekapitulacija života u kojoj nema nimalo patetike, bez obzira na uobičajeno studijsko preterivanje u sjaju ambalaže. Da li je ovo nekakav zaključni volumen u opusu starog majstora ili tek odloženi zaključak jedne kreativne faze kojoj je došao kraj, a nakon nje eventualno dolazi review faza karijere u kojoj se zainteresovanima ponovo prodaje sećanje na protekle mentalne i emotivne doživljaje, to ne mogu da sudim, a nije ni bitno. Da li je to pak samo još jedan mali ritual u javnom delovanju genija koji je upravo prevalio kotu 70 u životu, ne znam ni to. Kako prolazi vreme, a dok pišem ove redove ipak ponovo slušam album, sve mi je lakše da prepoznam celishodnost njegovog objavljivanja, pa čak i da na mahove ponovo uzdahnem kao što sam to činio pre mnogo godina, kad sam prvi put otkrivao muziku TAPP.

Pesma “As Lights Fall” je besprekorni autobiografski trenutak Alana Parsonsa. Tekst pesme vam ostavljam na kraju ovog pisanja, a vi naročito obratite pažnju na animirane kadrove i na sadržaj blaga koji je ova gusarska ekipa došla da iskopa. Pogledajte ko stoji na palubi broda Abbey Road dok mali od palube riba oko njih; verujem da je očigledna slika i ona kad ga guraju ajkulama preko daske sa broda Rose Floyd. O putovanju broda Project u Ameriku nema šta da se objašnjava, a razne druge sitne asocijacije postoje od početka do kraja slike i od početka do kraja stihova.

Velim, odjednom sve ima smisla, pa čak i preslađeni i često prenatrpani aranžmani. Može mu se tako, jer njegovo ime je Alan Parsons i jako je malo ljudi uopšte koji to umeju da urade tako dobro. Ne mogu da vam kažem da li ću se toj muzici vraćati često, ali znam da su mnoge moje sumnje i nedoumice jednostavno satrte sadržajem albuma The Secret. Anahron po svojoj strukturi, izrazu i utisku koji pokušava da pobudi, malo je verovatno da će album izazvati neku značajnu pažnju širokog auditorijuma, ali primećujem da su mnogi fanovi izmileli iz senki da uzviknu svoj Aye! onome što su čuli posle mnogo vremena. Već je počela svetska turneja ekipe koja sebe naziva Alan Parsons Live Project, pa će do nas verovatno doći i informacije o ishodu novog suočenja sa publikom.

I set out to make my mark
To forge a road despite the dark
Though clouds of doubt have grayed the path
I followed through and faced the wrath

My sword was cast in songs of light
In sparks and waves – enchanted nights
Crafting tales and magic spells
Clever sounds in silent realms

When I find my way to that peaceful glen
There will be no regrets left on that road
Though the burden is great, every now and then
I would still go back and carry that load

Meet me there as lights fall
This will be my curtain call
Meet me there as lights fall

A humble bow to close the show
My heartfelt thanks before I go
When the curtain falls I’ll fade away
We’ll meet again in a magic glade

When I find my way to that peaceful glen
There will be no regrets left on that road
Though the burden is great, every now and then
I would still go back and carry that load

Meet me there as lights fall
This will be my curtain call
Meet me there as lights fall

Oh for one more trip around the sun
One more dance behind the moon
When my final feat is done
I’ll share the moment here with you

Meet me there as lights fall
This will be my curtain call
Meet me there as lights fall
This will be my last call