Saturn

Danas je 69. rođendan jednog od najvećih velemajstora u istoriji popularne muzike. To je i više nego dobar razlog, a kao da nam je ijedan potreban, da se danas družimo sa njegovom muzikom.

…I tako, posle dugog gledanja u taj LP u stalaži lokalne robne kuće, pri čemu nisam baš najbolje razumeo zašto je toliko skup iako je dupli, osvanuo je u mojim rukama jedne večeri za moj petnaesti rođendan.

Iz levog slota, tamo gde je prvi LP, izvukao sam podebelu knjižicu istog LP formata. A u njoj, ispod pisamceta upućenog svetu, rukopisom nekog ko tek prvi put u životu drži olovku, možda je pisao vezanih očiju ili je slep, vidim potpis: Stevland.

Omot je bio još uvek teži nego obično. Izvučem i prvi i drugi LP, a iz desnog slota ispadne singl ploča u trivijalnom papirnom omotu sa rupom u sredini, tako da lako može da se pročita etiketa. Bio je to bonus EP albuma, mala ploča sa četiri numere, pod nazivom A Something’s Extra. Najzad sam saznao zašto je taj album bio toliko skup. Za tako nešto do tog časa nikad nisam ni čuo, a kamoli video.

Možete pretpostaviti kako sam započeo slušanje prvog primerka nekog albuma Stevieja Wondera u svojoj tada još uvek mršavo malenoj vinilnoj kolekciji.

Pre nego što se fantastični album The Songs in the Key of Life (1976) uselio u moju fonoteku, imao sam saznanje o možda tri ili četiri starije pesme Stevieja Wondera koje sam nekako izolovao na radiju u retkim prilikama kad bi se neko setio da ga pusti na srednjetalasnim radio-stanicama kojih sam uspevao da se dokopam. Aktuelni rege-hit “Master Blaster” mi nije bio po volji u tom trenutku. Zamišljao sam da je njegova muzika nešto malo više od letnjih pesmičuljaka (bez obzira na očigledno majstorstvo i u tom zaraznom ritmu; šta sam ja tad znao o unisonim rifovima celog benda…).

The Songs in the Key of Life (1976)
Stevie Wonder – The Songs in the Key of Life (1976). Tek kad je iz omota ispala i ta mala ploča, ukapirao sam zašto je album bio toliko skup. Sadržaj tog bonus EP izdanja je prilično simboličan ako se posmatra ceo niz od pet albuma među kojima je ovaj poslednji.

Ne znam da li je u vama ostalo sećanje na prvo preslušavanje neke pesme koja vam se urezala za sva vremena. Ja bih sad mogao da vam pričam čak i o tome kako je tačno linija senke moje stone lampe padala preko postera na zidu dok sam prvi put preslušavao “Saturn“. Sećam se čak i da sam negde u času slušanja treće strofe najzad počeo da obraćam pažnju na tekst, shvatio da razumem o čemu Stevie peva, otvorio onaj buklet, a onda – mimo svake prakse koju sam tad upražnjavao – prekinuo slušanje pesme i pustio je ponovo, kako bih mogao da pratim tekst ispočetka.

Taj divni, dečije naivni tekst o Saturnijancu koji je zgrožen onim što je video tokom posete planeti Zemlji, pa odlučio da se vrati kući na Saturn, jer tamo nema zla, zavisti, kriminala i patnje, spakovan je u jednu od najlepših balada koje sam ikada čuo. Kasnije sam naučio da je Stevie ovakvu muziku pakovao an pasan, bez muke, da sve što se može čuti unutar tog aranžmana za njega predstavlja rutinski skup fraza. Zbilja, to možda i jesu fraze – ali te fraze su savršene i volšebno se usađuju u sinapse.

Beleške radi: to ludilo koje čujete između stihova nije bas gitara. To Stevie svira bas-liniju na sintisajzeru. Sviranje bas-gitare na koncertima je prepustio dežurnim velemajstorima u svom pratećem bendu, što je kategorija u kojoj nikad nije oskudevao.

Ako izuzmemo saradnje na tekstovima, ova pesma je jedna od retkih u tadašnjoj fazi rada Stevieja Wondera čiju muziku je potpisao još neko. Bio je to gitarista Michael Sembello, inače aktivan učesnik na priličnom broju numera na albumu. Reference o njemu ćete pronaći sami, a ja ću odande preneti “samo” podatak koji sve govori: imao je samo 17 godina kad ga je Stevie prvi put angažovao kao studijskog muzičara.

Više put do sada, već sam pominjao neverovatni niz od pet savršenih albuma koje je Stevie Wonder ispalio u nizu, i verovatno niko osim možda Bitlsa i Stonesa nije zabeležio takav niz u karijeri. Album The Songs in the Key of Life je poslednji u tom nizu, a u tom kontekstu postoji izvesna simbolika prisustva tog bonus EP izdanja. To je svojevrsna koda jednog petogodišnjeg ciklusa koja je na granici patetike (ili bi bilo bolje potegnuti onaj teško prevodivi atribut bittersweet) u kojoj Stevie najzad odrasta i razume da idealni svet o kojem toliko voli da peva postoji samo kao san o Utopiji. Daleko bilo da je njegov odnos prema svetu oko sebe do tada bilo naivan – naprotiv, imao je Stevie i te kako angažovanih trenutaka u dotadašnjem opusu – nego taj tužni tekst ima isti onaj ukus kao poslednja scena u “Malom princu”.

Iako je pauza uoči objavljivanja albuma Songs in the Key of life bila najduža u njegovoj dotadašnoj karijeri, on je tada zapravo bio aktivniji nego ikad.
Iako je pauza uoči objavljivanja albuma Songs in the Key of life bila najduža u njegovoj dotadašnoj karijeri, on je tada zapravo bio aktivniji nego ikad. To je i glavni razlog što ceo sadržaj vredan objavljivanja čak nije mogao da stane na dupli album. Potpisao je fantastičan ugovor, zadržao kreativnu kontrolu nad svojom muzikom, a na materijalu je učestvovalo preko stotinu saradnika.

Da nikada više ništa nije uradio posle toga, Stevie Wonder bi zaslužio mesto na pijedestalu popularne muzike dvadesetog veka. Ovih godina, muzikom se bavi umereno, tek kad ima nešto da kaže, što je razumljivo. Njegovi koncerti se rasprodaju obično u roku od sat vremena nakon početka prodaje ulaznica, što je još razumljivije. Da li će biti u stanju da snimi još nešto vredno pažnje, teško je reći, ali i manje važno, jer takve autore ne smemo meriti na kilo. Poštovanje prema njegovom dosadašnjem muzičkom opusu ostaje nepoljuljano.

Packing my bags-going away
To a place where the air is clean
On Saturn
There’s no sense to sit and watch the people die
We don’t fight our wars the way you do
We put back all the things we use
On Saturn
There’s no sense to keep on doing such crimes

There’s no principles in what you say
No direction in the things you do
For your world is soon to come to a close
Through the ages all great men have taught
Truth and happiness just can’t be bought or sold
Tell me why are you people so cold

I’m…
Going back to Saturn where the rings all glow
Rainbow, moonbeams and orange snow
On Saturn
People live to be two hundred and five
Going back to saturn where the people smile
Don’t need cars cause we’ve learn to fly
On Saturn
Just to live to us is our natural high

We have come here many times before
To find your strategy to peace is war
Killing helpless men, women and children
That don’t even know what they are dying for
We can’t trust you when you take a stand
With a cold expression on your face
Saying give us what we want or we’ll destroy

I’m…
Going back to Saturn where the rings all glow
Rainbow, moonbeams and orange snow
On Saturn
People live to be two hundred and five
Going back to saturn where the people smile
Don’t need cars cause we’ve learn to fly
On Saturn
Just to live to us is our natural high

P.S. O, da… Naravno da znam: o ovoj pesmi sam pisao pre tačno šest godina. Znam i to da sam tad u sebi probudio to isto sećanje. A najbolje od svega znam da je ova današnja priča iz mene ispala u trenutku i da bih bio veoma nesrećan da je ostala u meni. Praštajte ako možete. U međuvremenu: neka sluša ko ima uši, neka čuje ko ima dušu.