Može li čovek da dodirne muziku?

Pitanje je na mestu. Najzad, muzika može da dodirne čoveka, zar ne?

Negde u pustopoljinama Veba, svojevremeno sam uhvatio i dijagonalnim čitanjem zaskočio jedan tekst u kojem se opisuju osobe koje iskazuju telesne reakcije na muziku. Ne sećam se apsolutno ničega iz tog teksta, a pošto je na Vebu moguće pronaći sve osim dvaput, meni sad preostaju dva rešenja. Prvo i očigledno bi bilo da izmislim poentu i nalupam neke gluposti kako bih vas svojom samouverenošću naveo na misao koju hoću da istaknem, usput vam dajući na znanje kako vladam tom materijom. Drugo rešenje, ono koje nije u suprotnosti sa mojom savešću, jeste da kažem šta zaista mislim o tome, pa i po cenu da uopšte nisam u pravu i da se niko sa mnom ne složi.

No, za ovu svrhu mi treba odgovarajuća muzička ilustracija.

Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.

Ako ćemo pravo, sve što bih imao pametno da kažem o telesnoj reakciji na muziku može da se sažme u prethodnoj rečenici, današnjoj muzičkoj ilustraciji i činjenici da bi najlakši način da budem dovedem u eksplicitno ludilo bio da me neko odrekne od kontakta sa muzikom. Mada, kasno je za takvu kaznu: ja sam odavno u stanju da pustim muziku u glavi i da je tako slušam; to ne isključuje mogućnost da sam, zapravo, odavno već poludeo, ali šta mi možete. NoteSmile with tongue outGoatPeaceIsland with a palm tree

Dakle, prvo što imam na tu temu: spadam u one koji telesno reaguju na muziku. To se ne dešava često, jer moje poznavanje muzike je više od prosečnog, a crta koju sam postavio da bih u nekom svom poimanju neku muziku nazvao vrhunskom prilično je visoko. Elem, telesno reagujem samo na nešto što imenujem neodređenim terminom “kraj muzike” – u smislu da je neka interpretacija takva da ja nisam u stanju da zamislim šta bi moglo da bude bolje od toga – ali mora da uklopi mnogo toga da bih se ja zaista naježio ili da bi mi se oči zamaglile.

Dakle, potreban mi je kontekst, a to ne mogu da navedem na svoju vodenicu po želji. Eventualno, mogu da pokušam da povećam mogućnost da dođe do katarze. A da li će se to desiti? E, pa ni to ne mogu da znam. Pamtim skoro sve trenutke kad sam bio doveden gotovo u stanje stupora muzikom koja je preda mnom izvođena, jer nije ih bilo mnogo, ali pamtim i neke prilike kada katarze nije bilo, a nadao sam se da će je biti. Baš taj povremeni izostanak krajnje reakcije me je naučio da na koncerte koje pohađam nikad – ama, ni pod kakvim uslovima – ne nosim očekivanja sa sobom.

Iskreno, mislim da ne postoji ništa što osobe koje telesno reaguju na muziku čini posebnim. Stručnjaci na polju evolucije bi sigurno mogli prilično jednostavno da objasne mehanizam te reakcije, koji bi se možda pružao bar do one tačke kada bismo osetili naročito zadovoljstvo tihim žamorom svog čopora tokom zajedničkog obroka u sigurnosti neke pećine, nakon uspešnog lova.

Najzad, svako ima svoj špil reakcija: neko se naježi do koske spektakularnom i neočekivanom izvedbom nekog muzičkog dela, baš kao ja dok sam jutros uz kafu slušao ovu neobičnu aranžmansku varijaciju Bahove orkestarske svite broj 3 u D duru, opus 1068. Nekome krenu suze, ali tek posle četrnaestog špricera za kafanskim stolom, kad ga tamburaši pogode u živac; nekome počne da lupa čuka, pa još i drekne “đe me nađe!” kad u svatovima ili na slavi začuje ono “ne može nam niko ništa“… Sto ljudi, sto ćudi. I nije samo o muzici reč; u srednjoj školi sam imao druga koji je jednom bez pitanja istrčao sa časa kad je čuo nekog da je prošao teškim motociklom pored škole; dečko je bio zaluđen za brze mašine.

Mogao bih da dekomponujem elemente muzike koji me dovode u to neobjašnjivo stanje preneraženosti. No, verujem da je bolje da to ne činim, jer ću se zaplesti u reči, pa će poneko pogrešno razumeti ako nehotice u isti pasus strpam Nemanju Radulovića, Amiru Medunjanin, pokojnog Brataša i Roryja Gallaghera. Ili bih se možda trudio da izvučem paralele doživljaja tokom prisustva na koncertima grupe Colosseum i Bečke filharmonije, pa bih se upleo k’o pile u kučinu i više ni sam ne bih znao o čemu govorim.

No, dotle sam već zamalo stigao.

Slušanje muzike je potraga kojoj, srećom, nema kraja.
Slušanje muzike je potraga kojoj, srećom, nema kraja. Kada kažem da je nešto kraj muzike, ne mislim da je to jedino i najbolje što može da bude, već prosto da u tom času, na tom mestu i sa onim što se u meni tog časa zateklo život ne može da bude bolji. A potrazi sam i dalje posvećen, dabome.

No, nije to toliko ni važno, ako ćemo pravo. Lični doživljaj je ipak važan samo onome ko doživljava, teško da se to može deliti i sa kim. Ako su vam ikada krenuli trnci od muzike koju ste začuli, verujem da znate o čemu govorim.

– * –

Uočili ste da ni reč nisam rekao o Nemanji Raduloviću. Zaslužuje taj dečko mnogo više od fusnote, no sama ta pomisao me je dovela u stanje klinča, jer najpre treba da utvrdim da li je on čovek ili anđeo. Zahvalan sam svakome i svemu što dovedoše do toga da na ovom svetu postoji takav muzičar i to je sve što sam zasad u stanju da kažem.

1 komentar na temu “Može li čovek da dodirne muziku?”

  1. I ja sam ti klinički slučaj. Malo, malo, pa doživim ono…uz muziku.

Komentari su onemogućeni.