Nadam se da neću spasti na te grane

Postoje različiti oblici zloupotreba. Korišćenje nečije autorske muzike radi postizanja svojih ciljeva je naročit oblik takve zloupotrebe, čak i kad je legalno.

Desilo se i to. Ne samo da sam gledao plačipičkastu melodramu na televiziji, nego sam i uhvaćen in flagranti… Radio sam od rane zore do skoro predveče, smučilo mi se i nije mi bilo ni do čega. Napolju je bilo toliko sparno da sam se setio ponekog citata iz “Sto godina samoće”, nisam mogao u šetnju po takvom vremenu. Šta mi je drugo preostalo nego da odvrnem klima-uređaj na najjače hlađenje i da se nadam da ću brzo zadremati gledajući neki isprazni film na TV.

Problem je u tome što sam ponekad toliko umoran da ne mogu da zaspim. I onda se desilo: taman sam upao u fabulu za pet minuta iako je film počeo sat vremena ranije (ne treba biti naročito pametan, pa popuniti praznine jednako trivijalnim asocijacijama), kad je u jednoj sceni nekakav dvorski orkestar zasvirao poznatu melodiju, izvesno sa namerom da primeni reverznu psihologiju za drugi razred osnovne škole (prvo polugodište) na junake priče. Daljinski upravljač je ležao na stolu: tako blizu, a tako daleko. Upravo sam sakupljao snagu i koncentraciju da ga dohvatim i nadao sam se da će mi u sledećih nekoliko minuta to i uspeti, kad je u sobu ušla Jasna.

– Aha! Uhvatila sam te!
– Uhvatila si me – rekoh umorno, znajući na šta misli. Uhvatila me je.
– Gledaš rom-kom!
– Gledam… šta?
– Rom-kom! Romantičnu komediju!

O, bože… Odmah sam se setio Borivoja Jurkovića, prvog urednika časopisa “Sirius”, koji je termin “znanstvena fantastika” skratio u “znan-fan”. Ta misao me je, srećom, skrenula sa gledanja tog filma, ali je bilo jasno, nažalost, da je sa mojim odmaranjem završeno, a taman sam se utabačio.

Nije bilo druge: ustao sam i potražio CD u prašnjavoj gomili (eto meni posla za sutra, pomislio sam) pomalo zaboravljenih naslova. Taj “bugarski rezanac” beše prvi nosač zvuka jednog od najvažnijih trubadura 20. veka u mojoj fonoteci; a taj album beše prvenac u njegovoj dugoj i čestitoj karijeri koja još uvek traje. Znao sam da ću ga preslušati celog, jer ne poteže se takav album samo zbog jedne pesme, ali morao sam prvo da isperem uši od one blasfemije.

Closing Time (1973)
Tom Waits – Closing Time (1973). Svirajući za siću u čuvenom klubu Troubadour u zapadnom Holivudu, Waits se nije mogao nadati ničemu više od toga nego da će se jednom pojaviti neko kome će moći da proda svoje pesme. Onda se jedne večeri pojavio David Geffen i ponudio Waitsu punokrvni ugovor za snimanje. Kad se pojavio, album jeste primio pohvale kritike, ali nije privukao široku pažnju publike. Taj proboj se desio tek tri godine kasnije, sa četvrtim albumom Small Change (1976). E, onda su stvari retroaktivno došle na svoje mesto.

Well I hope that I don’t fall in love with you
‘Cause falling in love just makes me blue
Well the music plays and you display
Your heart for me to see
I had a beer and now I hear you
Calling out for me
And I hope that I don’t fall in love with you

Well the room is crowded, people everywhere
And I wonder, should I offer you a chair?
Well if you sit down with this old clown
Take that frown and break it
Before the evening’s gone away
I think that we could make it
And I hope that I don’t fall in love with you

Well the night does funny things inside a man
These old tom-cat feelings you don’t understand
Well I turn around to look at you
You light a cigarette
I wish I had the guts to bum one
But we’ve never met
And I hope that I don’t fall in love with you

I can see that you are lonesome just like me
And it being late, you’d like some some company
Well I turn around to look at you
And you look back at me
The guy you’re with he’s up and split
The chair next to you’s free
And I hope that you don’t fall in love with me

Now it’s closing time, the music’s fading out
Last call for drinks, I’ll have another stout
Well I turn around to look at you
You’re nowhere to be found
I search the place for your lost face
Guess I’ll have another round
And I think that I just fell in love with you

E, tako se to radi, pomislio sam, udobno zavaljen u svoju fotelju dok se iz slušalica čuo poznati, u to vreme tek pomalo hrapavi glas. To je način da odagnam umor od sebe, a ne da gledam rom-kom, sra-gra ili kako se već zovu te melodramatične trakavice u današnjem žargonu. Ajde-de, preskočio sam stimulans iz hrastovog bureta, a i duvan sam ostavio, ovih dana biće decenija, pa nedostaje baš puna ikonografija. Ali, nema veze. Ono glavno je bilo baš tu gde treba i sledećih 45 minuta slušanja Toma Waitsa me je oporavilo bolje od dva sata dremanja.

A o rom-kom sadržajima više ne bih. Pogotovo o onim filmadžijama koji trivijalizuju muziku koja sa njima i njihovim ispraznim filmovima nikakve veze nema, daleko im lepa kuća… Da ne kažem gore.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA ImageChange Image