Stidi se

Muzička industrija je često nemilosrdna – možeš biti i jedan od najboljih na svetu, ali ako nisi Anglosaksonac, niko za tebe neće znati.

U vreme kada je grupa Focus objavila svoj debitantski album, na njega niko nije obratio pažnju. Oni retki koji su pratili tadašnju progresivu mogli su samo da konstatuju da su u pitanju klasično školovani muzičari koji su, za razliku od uspešnih Ekseptiona koji su ponudili svoju verziju mešavine klasike i jazza, više voleli da izvode sopstvene kompozicije, pa makar ponekad citirali i velikane od pre nekoliko stotina godina.

Stvari su se drastično promenile kada je u grupu došao gitarista Jan Akkerman.

Njegov instrumental “House of the King“, ma koliko bio neobičan za rok tržište, pobudio je neobično veliku pažnju i gotovo odmah postao klasik koji se lako raspoznaje.

Usledili su i drugi uspešni singlići: urnebesni “Hocus Pocus” sa sve jodlovanjem, prekrasne “Sylvia” i “Janis“, jazzom inspirisani “Annonymus“… Već 1973. godine ovi Holanđani su otvarali koncerte za Yes, Gentle Giant i Franka Zappu!

U novonastalim okolnostima dogodile su se čudesne stvari – na godišnjim glasanjima čitalaca NME i Melody Makera, uz sveto trojstvo najboljih gitarista (Clapton, Page, Beck) obavezno je figurirao i Jan Akkerman.

Paralelno sa radom u grupi Akkerman je razvijao i solo karijeru. Možda je publici to bilo čudno, jer se na albumu Tabernakel (1973) bavio sviranjem laute. No, brzo će se ispostaviti da su njegova interesovanja mnogo šira nego sviranje u bendu. Ako se upustite u njegov opus, budite spremni za iznenađenja i neprestane šetnje kroz žanrove. Naći ćete tamo eksperimentisanje sa zvukom, čudne štimove, neobične tehnike sviranja – koje nisu toliko radikalne i neslušljive da ne bi zadržale vašu pažnju.

Očigledno je da Akkerman “zna da svira sve”, pa je po tome sličan sa Vlatkom Stefanovskim, koga ova planeta još uvek nije otkrila.

The Noise of Art (1990)
Jan Akkerman – The Noise of Art (1990). Jedini suvisli razlog što je ovaj album izneverio očekivanja jeste to što su očekivanja uopšte postojala. Poznata je sklonost publike za trpanjem umetnika u šablone, baš kao što je poznata sklonost pravih umetnika da iz šablona iskaču. Time publika dokazuje svoju plitkost, a umetnici svoju dubinu. Srećna okolnost za iskrene ljubitelje muzike je u tome što na tom polju nikad neće nastati ravnoteža.

Ljubitelji Akkermanove eksperimentalne strane su bili razočarani njegovim albumom The Noise of Art (1990). Na njemu je ovaj vanserijski gitarista bio najbliži standardnoj rock muzici. Meni, naprotiv, muzika zabeležena na njemu nimalo ne smeta. Akkerman nije ništa izgubio od svojih kompozitorskih i sviračkih sposobnosti, samo ih je stavio u neki drugi kontekst. Nedostatak ovom albumu je produkcija, koja je ovde prilično tanka, pa se povremeno čini da je snimljen u lošem studiju i na brzinu.

Uostalom, ako ste već pustili klip, verujem da vas je Akkerman uhvatio pod svoje i da polako hvatate finese na snimku.

Rekoh vam, on je još uvek jedan od najboljih gitarista na svetu.