Hoćemo li opstati?

Pitanje iz naslova je samo retoričko. Grupa Yes još uvek postoji kao derivat i posle 50 godina rada. Doduše, sa samo jednim originalnim članom u postavi.

Prva pesma grupe Yes koju sam imao prilike da čujem je bila samo jedna od mnogobrojnih koje su se nalazile na kompilaciji koja se bavila progresivnom muzikom na prelazu iz šezdesetih u sedamdesete. Još sam išao u osnovnu školu, bio sam mlad i zelen, pa mi nikako nije bilo jasno zašto su obradili i “Every Little Thing” The Beatlesa, koja se nalazila na drugoj ploči ove kompilacije… I šta su ovi momci uopšte želeli da sviraju na početku svoje karijere?

Izgleda da i oni sami u tom trenutku nisu znači šta bi sa muzikom koju su stvarali.

Uprkos tome, debitantski album im je bio poprilično iznenađenje, a i danas je zanimljiv za slušanje. Zagriženi fanovi grupe Yes će verovatno biti besni na ovo što ću sada izjaviti – ovo je psihodelična ploča u svojoj osnovi koju su ovi momci na interesantan način nadogradili, jer su već u to vreme bili vanserijski svirači. Uostalom, na njoj se nalazi i obrada pesme “I See YouThe Byrdsa koja je zahvaljujući umešnosti gitariste Petera Banksa i bubnjara Billa Bruforda dobila jazz prizvuk.

Ako ste klip već pustili, videli ste da gitaristi imaju u rukama Rickenbackere. Šta mislite, zašto? Rolling on the floor laughing

Yes (1969)Ma koliko da se grupa trudila, ponekad i preterujući sa previše detalja u sviranju, stiče se utisak da su na ovom albumu platili danak neiskustvu. Pretpostavljam da su i ljudi koji su odrađivali tehnički deo posla bili zatečeni i nisu se baš najbolje snašli kako da snime prilično neobičan i inovativan zvuk koji su Yes doneli na pozornicu. Kada se pomene današnja pesma, “Survival“, mnogo puta sam nailazio u intervjuima da je smatraju “nedovršenom”.

Bez obzira na sve to, čini mi se da je ona najbolja na albumu.

U svojoj osnovi, ona sadrži sve ključne elemente koji će Yes u narednim godinama učiniti jednom od najvećih svetskih muzičkih atrakcija: perfektno višeglasno pevanje Jona Andersona, Petera Banksa i Chrisa Squirea, pulsirajući zvuk Hammonda Tonyja Kayea, neobični zvuci iz gitare i Brufordovo “filovanje” u pozadini… Uz “progresivni” početak i kraj.

Još su se učili. Who me?

Tekst je tipično andersonovski, više skup slika i apstrakcija, pa ne mogu a da se ne nasmejem kada zapeva:

Sunshine is creepin’ in
An’ somewhere in a field, a life begins
An egg too proud to rape
The beginnin’ of a shape of things to come
That starts the run, life has begun, fly fast the gun

Današnji snimak potvrđuje sve ono o čemu sam prethodno govorio. Iako Anderson deluje malo stondirano u najavi, grupa odlično svira i sve deluje veoma uzbudljivo i ubedljivo uživo.

No, kratko je trajalo.

Andersonove poruke mira i želje za održanjem sveta oko nas tražile su da se muzička matrica donekle simplifikuje. Za prekaljene svirače poput Banksa i Bruforda to je bilo previše dosadno, pa je posle drugog albuma grupa upala u ćorsokak i došlo je do osipanja… Otišao je i Kaye, a nova postava sa Rickom Wakemanom na čelu je uspela da redefiniše zvuk i snimi nekoliko zanimljivih albuma koji će biti veoma značajni početkom sedamdesetih.

Yes će se pretvoriti u preduzeće kroz koje će se, prema potrebi, prošetati mnogi muzičari. Protivrečnosti između članova nikada nisu uspeli do kraja da pomire. Danas su samo mašina za pravljenje novca za koju još uvek drže poluizlapeli starci.