Ponedeljak ujutru u 5:19

Zahvaljujući nekim dobrim ljudima na društvenim mrežama, skrenuta mi je pažnja na grupu koja bi mi verovatno promakla ispod radara. Ne bi došli sami do mene “prirodnim putem”, jer im se nije dalo da uspeju. A zaslužili su.

Poznajem mnogo ljudi koji su zavisni od društvenih mreža. Dominira Facebook, koji je idealna platforma za zgubidane – potrebno vam je mnogo vremena da makar ovlaš bacite oko na veliki broj bezveznih objava i reklama. No, i to se da srediti. Uz malo veštine i podešavanja boravak na Facebooku može da se svede na nekoliko minuta dnevno i čitanje samo onoga što vam se dopada. Recimo, neki od prijatelja znaju da posegnu za pesmama koje su mi davno izvetrile iz glave.

Pa makar bile i među omiljenima.

Da nije bilo P. Đ.-a ko zna da li bih se setio i nešto napisao o grupi Rialto. Njihova pesma, koju danas slušamo, spada u sam vrh onih za koje mislim da su blizu savršenstva.

No, da pođemo redom…

Louis Eliot je čovek plemenitog porekla. Deseti je “Erl od nečega” i pretpostavljam da mu je, kao pripadniku nasledne britanske aristokratije, bila namenjena sasvim druga uloga u životu. No, prevagnula je muzika. Sa svojim prijateljem iz detinjstva Johnnyjem Bullom u pustio se u muzičke vode. Početkom devedesetih pokrenuli su grupu Kinky Machine, nadajući se da će njihove pesme o “lošem seksu i jeftinim drogama” pronaći svoj put do publike. I desilo se čudo – par njihovih pesama su postale osrednji hitovi na nezavisnim listama, bili su predgrupa Manic Street Preachersima i uleteli su u probleme sa diskografskom kućom.

Njihov zvuk bi se mogao opisati kao kombinacija Bitlsa kao trajne ispiracije, uz elemente gitaroškog glam rocka i novotalasne energičnosti. Kako, zaista, ovakvu grupu uopšte reklamirati? U međuvremenu, promenila se i muzička moda, njihov drugi album se slabo prodavao, pa su dobili šut kartu… Bilo je potrebno da se nešto menja.

Rialto (1998)Eliot i Bull nisu nameravali da se predaju. Nastavili su zajedno da rade na novim pesmama, a početkom 1997. osnovali su i novu grupu. Nazvali su je Rialto, po nazivu ugašenog lanca bioskopa, jer se to ime “savršeno uklapalo u sinematičnost pesama”. I zaista, pesme su govorile uglavnom o disfunkcionalnim i opsesivnim ljubavima, mogle su da se prate kao scenario za interesantan “film noir”, uz zvuk koji je bio mešavina bogato orkestriranog “baroknog popa” i jeftinije varijante “Wall of Sound” koju je šezdesetih izmislio Phil Spector.

Ponovo nisu imali sreće sa izdavačem. Otkazali su im izlazak debi albuma, uprkos tome što su imali uspeha sa par promotivnih singlova. Ovoga puta, razlog je bio novi menadžment koji nije podržao ugovore koje je potpisao stari. Album je, ipak, objavljen za nezavisnu kuću i sasvim solidno se prodao. Zasluženo, jer da nije na njemu završilo par osrednjih pesama bio bi remek-delo.

Furiozno ga otvara Monday Morning 5.19 koja pokazuje svu Eliotovu veštinu i nadarenost – pesma je melodična, a njegova opsesija ljubavnim lomovima upakovana je u odličan storytelling.

At eight o’clock we said goodbye
That’s when I left her house for mine
She said that she’d be staying in
Well, she had to be at work by nine
So I get home and have a bath
And let an hour or two pass
Drifting in front of my TV
When a film comes on that she wants to see

It’s Monday morning 5:19
And I’m still wondering where she’s been
‘Cause every time I try to call
I just get her machine
And now it’s almost 6 AM
And I don’t want to try again
‘Cause if she’s still not back
Then this must be the end

At first I guess she’s gone
To get herself a pack of cigarettes
A pint of milk
Food for the cat
But it’s midnight now
And she’s still not back

It’s Monday morning 5:19
And I’m still wondering where she’s been
‘Cause every time I try to call
I just get her machine
And now it’s almost 6 AM
And I don’t want to try again
‘Cause if she’s still not back
Well, heaven knows what then
Is this the end?

At half past two I picture her
In the back of someone else’s car
He runs his fingers through her hair
Oh, you shouldn’t let
Him touch you there

It’s Monday morning 5:19
And I’m still wondering where she’s been
‘Cause every time I try to call
I just get her machine
And now it’s almost 6 AM
And I don’t want to try again
‘Cause if she’s still not back
Well, heaven knows what then
Is this the end?

U seriji preuzimanja malih izdavača i ukrupnjavanja velikih krajem prošlog milenijuma, Rialto su ponovo ostali “kratkih rukava” i postali kandidati za najnesrećniju britansku grupu. Uspeli su da izdaju i drugi album, Night on Earth (2001), ali bolje da nisu. Upropastili su ga sami. Eliot je i dalje pisao odlične pesme, ali Bullova produkcija je bila katastrofalna – puna elektronike i digitalnih bubnjeva pored dva bubnjara u grupi nikako nije korak napred.

Dobre ideje sa kojima su krenuli na prvom albumu raspršile su se i to je bio kraj. Eliot je pokrenuo solo karijeru. Albumi Everybody Loves You When You’re Dead (2002), The Long Way Round (2004) i Kittow’s Moor (2010) pokazuju da se odlučio za intimniji zvuk zasnovan na akustičnim gitarama. Taj manir me je podsetio na solističke albume još jednoga od pomalo zaboravljenih genijalaca, Roddyja Framea (Aztec Camera), što je svakako kompliment.

Jedino što ne znam je šta danas Eliot radi, jer je pre desetak godina praktično nestao sa muzičke scene.

Nadam se da je nastavio da piše nove pesme i da će pronaći neku izdavačku kuću koja će da ih objavi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA ImageChange Image