Protokol

Gordon Lightfoot je odavno zaradio epitet “sonwriter’s songwriter” od strane svojih kolega. No, njegov bogati i impresivan muzički opus je i dalje mahom potcenjen.

Iako smo navikli da nas muzičari zaspu velikim brojem novih albuma na kraju svake godine/početku nove, ovoga puta su poprilično omanuli. Nekih značajnih izdanja nije bilo u proteklih nekoliko meseci, tu i tamo može da se pronađe po nešto zanimljivo, ali ne mogu da se setim da me je bilo šta oborilo s nogu. Čak i neki od miljenika su izdali sasvim prosečne albume koji ne izazivaju svrab u prstima da bi se o njima išta pisalo.

Ne ostaje mi ništa drugo nego da potražim neki staritet u arhivi.

Ako izuzmem Neila Younga, Gordon Lightfoot je, čini mi se, drugi najznačajniji songwriter koji potiče iz Kanade. Njegov ogroman opus koji se sastoji iz nekoliko stotina snimljenih pesama je fascinantan, a rani albumi su mu očaravajući. Tako da sam imao poprilično lagan izbor – Summertime Dream (1976) redovno slušam s vremena na vreme i nikad mi nije dosadio.

Lightfoot je jedan od onih autora koji su stalno tu, ali ih ne konstatujete. Još od početka karijere slabo je mario za svetlost reflektora i pustio je da njegove pesme govore umesto njega. Ne znam, možda je, naprosto, stidljiv kao osoba, no njegov talenat i sposobnost da svoje emocije i zapažanja o životu koji ga okružuje pretoči u jake i zanimljive stihove i muziku svrstavaju ga u one malobrojne kojima se i kolege dive.

Najveći obožavalac mu je Bob Dylan. Njegove pesme su izvodili Elvis Presley, Johnny Cash, Jerry Lee Lewis, Neil Young, Peter Paul and Mary, Paul Weller i mnogi drugi velikani. Znalci ga opisuju kao “sonwriter’s songwriter” što dovoljno govori o tome gde je mesto Lightfootovim pesmama u muzičkim enciklopedijama.

Summertime Dream (1976)Najpoznatija pesma sa albuma Summertime Dream je “The Wreck of The Edmund Fitzgerald” koja govori o potonuću istoimenog broda na jezeru Superior 1975. godine. U toj nesreći podavilo se tridesetak mornara, a cela Kanada je bila u šoku. Zbog svega toga ostale pesme su, nekako, bile manje primećene. A to je prava šteta. Ovaj album spada u Lightfootove najviše domete, a po mom skromnom mišljenju je najbolji u njegovoj karijeri.

Iako se većina pesama vrti oko ljubavi i svakodnevnih egzistencijalnih problema koje Lightfoot opisuje specifičnim jezikom (ako slabo vladate engleskim bićete uskraćeni za barem polovinu doživljaja), druga ključna pesma na albumu, “Protokol”, spada u sam autorski vrh.

Who are these ones who would lead us now
To the sound of a thousand guns
Storm the gates of hell itself
To the tune of a single drum
Where are the girls of the neighborhood bars
Whose loves were lost at sea
In the hills of France and on German soil
From Saigon to Wounded Knee
Who come from long lines of soldiers
Whose duty was fulfilled
In the words of a warrior’s will
And protocol

Where are the boys in their coats of blue
Who flew when their eyes were blind
Was God in town for the Roman games
Was he there when the deals were signed
Who are the kings in their coats of mail
Who rode by the cross to die
Did they all go down into worthiness
Is it wrong for a king to cry
And who are these ones who would have us now
Whose presence is concealed
Whose nature is revealed
In a time bomb

And last of all you old seadogs
Who travel after whale
You’d storm the gates of hell itself
For the taste of a mermaid’s tail
Who come from long lines of skippers
Whose duty was fulfilled
In the words of a warrior’s will
And protocol

Besperspektivnost i besmislenost rata je večita tema koja je i danas aktuelna. Na to će oni koji su budni uvek i uporno upozoravati.

Za kraj marta, posle petnaestogodišnje pauze, najavljen je Ligtfootov novi album. Verovatno poslednji u opusu ovog osamdesetogodišnjaka. Nećemo ga propustiti. Hot smile

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA ImageChange Image