Oborila si me s nogu

Kako od nastupa na Woodstock festivalu možeš da se strmoglaviš do anonimnosti? Ne, ovo nije priča o Melanie…

Lutajući Londonom, u jednoj od prodavnica ploča naleteo sam na dvostruki album Incredible String Banda. Kompilacija, sudeći po pratećoj knjižici, trebalo je da bude presek njihove karijere, a cena od 3 funte je bila prava bagatela. Enciklopedije su grupu hvalile na sva usta, a moja iskustva sa svim derivatima britanskog folka su u to vreme bila minorna.

Ukratko, pojma nisam imao šta mogu da očekujem od ISB-a.

Prvo slušanje se pretvorilo u mučenje. Bilo je tu, muzički, svega i svačega – od tradicionala do komponovanih pesama članova grupe uz obilje egzotičnih instrumenata i neuobičajenu atmosferu. Prva misao mi je bila kako su ovi momci non-stop na nekim čudesnim travkama koje ih dobro vozaju po Univerzumu.

Bilo mi je potrebno mnogo vremena i upornosti da ih, makar delimično ukapiram. Psihodelični folk koji su izvodili savršeno dobro se uklapao u hipi/post hipi atmosferu. Kao takvi nastupili su i na Woodstocku, a početkom sedamdesetih počeli su, poput mnogih drugih iz tog vremena, da tavore. Promenila se i ideologija i muzika. Mirno su se razišli 1974. godine.

Predosećajući kraj grupe, jedan od njenih stubova, Mike Heron, počeo je da radi na sopstvenoj karijeri. Snimio je album Smiling Men With Bad Reputations (1971) na kome svira zvezdana postava njegovih prijatelja: Pete Townshend, Keith Moon, Duncan Browne, Ronnie Lane, John Cale, Richard Thompson, Dave Mattacks, Simon Nicol, Dave Pegg, Dudu Pukwana, Elton John, Steve Winwood… Jasno se pokazuje da je Heron želeo da se odmakne od repertoara koji je negovao ISB. Iako mnogi ovaj album smatraju izuzetnim, njegova loša strana je nekoherentnost – polovina materijala su čvrste rock pesme, a druga polovina folk koji vuče na starije radove.

Mike Heron's Reputation (1975)Već na drugom solo albumu Mike Heron’s Reputation (1975) jasno se vidi da je Heron okrenuo list. Praćen bivšim članovima ISB-a (Graham Forbes, John Gilston, Malcolm Le Maistre) i uz asistenciju još nekih prijatelja (Tim Hinkley, Eddie Jobson, Richard & Linda Thompson, Melanie) snimio je album čiji zvuk bih mogao da opišem kao malo nežniju varijantu Joea Cockera. Što je najbolje, album je prepun dobrih pesama i skoro svaka bi mogla da prođe kao singlica.

U tom trenutku bih bio spreman da se kladim da se Heronu smeši uspešna solo karijera. Ako ste već pustili pesmu “Down On My Knees (After Memphis)“, njegovo lamentiranje o usputnoj devojci negde u američkoj zabiti, sve vam je jasno. A gitaru Richarda Thompsona, koga smo ovde bezbroj puta pominjali, verujem da ste prepoznali.

Par godina kasnije, Heron je izdao novi album Diamond of Dreams (1977), koji je zvukom vrlo inovativan. Prateći muzičari su mi nepoznati. Pomalo neočekivano, iza bazičnog rocka nalazi se zavesa od sintisajzera, koja meni nimalo ne smeta. Iako su Heronove pesme i dalje zanimljive i odlične, recenzenti su ga zdušno popljuvali, sve se pozivajući na ISB.

Tu je negde bio i početak kraja solo karijere Mikea Herona…

Paradoksalno, stari lisac Manfred Mann je u drugoj polovini sedamdesetih snimio dve Heronove pesme za albume svoga Earthbanda i sa njima imao popriličan uspeh (“Don’t Kill It Carol“, “Singing the Dolphin Through“), ali malo ko zna za njihovog autora.

Posle još par snimljenih albuma za koje niko ne zna, Mike Heron se povukao iz muzičkog biznisa. Povremeno i dalje nastupa sa prijateljima i svojom ćerkom.

Ostaće upamćen kao Smiling Man with Bad Reputation. Hot smile