Prilično dobro

Za nešto više od 20 godina John Prine je dva puta pobedio rak. Aktuelni virus ga je dokrajičio.

Dok se kolektivno oporavljamo od onoga što nam se dešavalo u proteklih par meseci, tek sada počinjem da se prisećam koliko mi je april bio mučan. Na samom početku ostali smo bez legendarnog Billa Withersa, čoveka koji nikada nije hteo da postane deo muzičke mašinerije, ali je uspeo da za sobom ostavi pregršt antologijskih pesama. Naredna žrtva nezgodnog virusa, samo nekoliko dana kasnije, postao je drugi kapitalac – John Prine će ostati upamćen kao tihi čovek koji je pevao o običnim ljudima i svakodnevnim stvarima na vrlo osoben način.

Divili su mu se neki od najpoznatijih songwritera današnjice.

Između ostalih i Bob Dylan, Bruce Springsteen i Kris Kristofferson koji mu je posvetio onu svoju čuvenu pesmu “Jesus Was a Capricorn (Owed to John Prine)” koja otvara njegov istoimeni album. Prine, kao prijatelj, nije imao ništa protiv da Kristofferson pozajmi njegovu muziku iz pesme “Grandpa Was a Carpenter” i dopiše novi tekst. Najzad, da nije bilo Kristoffersona, možda bi Prine zauvek ostao lokalni poštar koji sredom i četvrtkom uveče svira u lokalnoj kafani.

Pre par godina sam za Prinea napisao:

On je jedan od onih genijalnih kantautora koji imaju dugotrajnu karijeru, a najčešće su, nekako, u drugom planu. Njegova muzika je najčešće svedena i jednostavna, oslonjena na country i folk. Ali, tekstovi pesama su mu fantastični, jer su vezani za junake koji kao da potiču iz stvarnog života. Često melanholičan, kao u današnjoj pesmi, Prine zna i da bude socijalno angažovan. Čini mi se da je najbolji onda kada njegov smisao za humor dođe do izražaja, ali o takvim pesmama ćemo neki drugi put.

John Prine (1971)Pisao sam tada o pesmi “Hello in There“, koja je jedna od Prineovih najpoznatijih i govori o ljudima koji neumitno sa godinama stare i time postaju beznačajni za svoju okolinu. Društvo ih, naprosto, marginalizuje i ignoriše, a današnji klinci misle da su oni višak i teret.

Svaka sličnost sa aktuelnim događajima je sasvim slučajna.

No, danas ćemo o onoj obećanoj, humorističkoj i zajebantskoj strani Prineovog stvaralaštva, a “Pretty Good” je dobar primer, jer je lako razumljiva.

I got a friend in Fremont
He sells used cars, ya know
Well, he calls me up twice a year
Just to ask me how’d it go
“Pretty good, not bad, I can’t complain
But actually everything is just about the same”

I met a girl from Venus, her insides were lined in gold
Well, she did what she did, said “How was it, kid?”
She was politely told
“Pretty good, not bad, I can’t complain
But actually everything is just about the same”

Moonlight makes me dizzy
Sunlight makes me clean
Your light is the sweetest thing
That this boy has ever seen

Molly went to Arkansas, she got raped by Dobbin’s dog
Well, she was doing good ’til she went in the woods
And got pinned up against a log
Pretty good, not bad, she can’t complain
‘Cause actually all them dogs are just about the same

Moonlight makes me dizzy
Sunlight makes me clean
Your light is the sweetest thing
That this boy has ever seen

I heard Allah and Buddha were singing at the Savior’s feast
And up in the sky an Arabian rabbi
Fed Quaker Oats to a priest
Pretty good, not bad, they can’t complain
‘Cause actually all them gods are just about the same
Pretty good, not bad, I can’t complain
‘Cause actually everything is just about the same

Ovako dobro sročena pesma nije promakla starom liscu Manfredu Mannu, pa ju je Earthband prearanžirao onako kako samo on to zna. U tom izvođenju, pesma je postala prava rokerska, jedna od onih koje publika na koncertima zajedno peva sa grupom. Pojaviće se kao singlica za američko tržište 1975 godine, a ja za nju neću znati sve do objave kompilacijskog albuma Odds & Sods – Mis-takes & Out-takes(2005). Kao i mnogo puta ranije, Mann je posao odradio fenomenalno i njegova verzija mi se čini prikladnijom od originalne.

Za života John Prine je bio 12 puta nominovan za Grammy nagradu. Pobedio je tri puta. Proveren vremenskim odstojanjem od skoro pola veka, njegov debitantski album je čvrsto na listi najznačajnijih muzičkih ostvarenja svih vremena. Nije malo za čoveka koji je voleo da deluje iz prikrajka.

Uveren sam da sada stoluje u Nebeskoj Kafani i neprestano duhovito dobacuje iz ćoška brojnim pajtašima, dok puši onu svoju cigaretu od devet milja. Nikada i nije znao drugačije.