Pismo natopljeno suzama

Novi album Richarda Thompsona je svučen sa tavana i demonstrira kako su on i njegova prateća grupa bili uzbudljivi na nastupima. Pre nekih 35 godina.

Karijeru Richarda Thompsona pratim dobrih pedesetak godina. Na neki način, smatram ga delom sopstvene porodice. Zašto je tako, to je pitanje na koje ni sam ne znam pravi odgovor. Verovatno zato što je on jedan od retkih, pravih muzičkih velikana, koji se lako prepoznaje i koji je muzički svestran. Bilo da je u pitanju njegovo enciklopedisjko poznavanje svih živih žanrova, izuzetan dar za pisanje pesama, strastveno pevanje ili osebujan stil sviranja gitare koji je jedinstven.

Snimljeni opus mu je ogroman i veoma kvalitetan. Čak i oni albumi za koje se može reći da su mu malo slabiji, mogu da izdrže upoređivanje sa radovima nekih drugih autora sličnog usmerenja. On je, recimo poput Vana Morrisona, muzička kategorija sam po sebi. Jedino što vam preostaje jeste da ga bezgranično volite ili mrzite.

A to je već stvar muzičkog ukusa.

U mojoj kućnoj arhivi nalaze se svi studijski albumi koje je Thompson objavio, mnogo onih na kojima je gostovao, diskografija Fairport Conventiona se podrazumeva, a posebna riznica su snimci koncerata, što oficijelni, što butlezi, kojih se do sada nakupilo oko četrdesetak.

Verovatno se pitate šta će mi toliko toga?

Live at Rock City, Nottingham, November 86 (Youtube, 2020)Na stranu svi pobrojani kvaliteti – Thompson upravo na koncertima briljira, bilo u kom formatu da nastupa (sam, uz pratnju male ritam sekcije ili višečlane grupe), a nijedna solo deonica koju odsvira nije ista. Zbog toga i dalje živim u nadi da ću jednoga dana uspeti da ga gledam uživo i direktno osetim magiju koju isporučuje…

Povod za ovaj tekst je, u stvari, Thompsonova odluka da na Cevku stavi kompletan snimak koncerta iz 1986. godine u Notinghamu. Među butlezima imam jedan iz prethodne godine, pa je zgodno da se snimci uporede, jer je prateća postava ista.

No, prvo da pogledamo kontekst i šta se tih godina dešavalo u životu autora.

Početkom osamdesetih, brak Richarda i Linde Thompson bio je u velikoj krizi. Kakva je grozna atmosfera vladala u njihovoj kući može se saznati iz antologijskog, mračnog albuma Shoot Out The Lights (1982), za koji je pravo čudo da je uopšte snimljen. Bez obzira na to što je Thompson bio onaj koji je našao novu žensku i rešio da ode, cela ta mučna atmosfera je potrajala. Slušajući naredni album Hand of Kindness (1983), ne možete da se otmete ustisku da je gro pesama sa njega nastao nekako u isto vreme kao i prethodne. I on govori o neuspelim vezama, a ljutnja i razočarenje se sreću na svakom koraku. Na njemu ipak ima tragova optimizma, što sugeriše da je Thompson prevladao glavnu krizu, a skori odlazak u Ameriku, gde živi i sada, samo govori u prilog tome da je već bio odlučio da okrene novi list u svom životu.

Bez obzira na sve, album Hand of Kindness spada u sam vrh Thompsonove diskografije i perfektno zvuči i danas kada se sluša. Otvara ga vesela poskočica “Tear-Stained Letter” urađena u maniru zydeco muzike. Tekst je jednostavno pratiti, pa nije potrebno dodatno objašnjenje:

It was three in the morning when she took me apart
She wrecked the furniture, she wrecked my heart
She danced on my head like Arthur Murray
The scars ain’t never going to mend in a hurry

Just when I thought I could learn to forget her
Right through the door come a tear-stained letter
Oh, oh, oh love love
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter
Oh, oh, oh love love love
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter

Well my head was beating like a song by the Clash
It was writing cheques that my body couldn’t cash
Got to my feet, I was reeling and dizzy
I went for the ‘phone but the line was busy

Just when I thought that things would get better
Right through the door come a tear-stained letter
Oh, oh, oh love love
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter
Oh, oh, oh love love love love
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter

Well I like coffee and I like tea
But I just don’t like this fiddle-di-dee
It makes me nervous, it gives me the hives
Waiting for a kiss from a bunch of fives

Just when I think I could learn to forget her
Right through the door come a tear-stained letter
Oh, oh, oh love love love
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter
Oh, oh, oh love love
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter
Oh, oh, oh
Cry, cry if it makes you feel better
Set it all down in a tear-stained letter

Ako ste već pustili klip, mogli ste da vidite i ljude koji su sarađivali na snimanju albuma. Između ostalih, na snimku su prisutni i momci iz Fairoporta (Simon Nicol, Dave Pegg, Dave Mattacks) i dvojica saksofonista. Takvu brojnu postavu je teško i skupo držati na okupu, a pomenuti muzičari su imali obaveze i prema matičnoj grupi. Thompson je zbog toga okupio prateću grupu koja je posle godinama bila uz njega, sve odreda iskusne, brilijantne muzičare (Clive Gregson, Christine Collister, Rory McFarlane, Gerry Conway, John Kirkpatrick) i to zvuči opako i furiozno.

Očigledno, okupljena ekipa radila je precizno kao švajcarski sat i da je bila je uigrana do savršenstva. Ovakva svirka momentalno popravlja raspoloženje, a to nam je svima preko potrebno dok čamimo po kućama pod naletom pandemije.

Jasno vam je, teško da ću se zadržati na pomenutih Thompsonovih četresetak butlega. Hot smile

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA ImageChange Image