Davno je bilo

Reminescencije. I ne samo to…

Pre dvadesetak godina, kada smo mislili da će se naši životi promeniti na bolje, bio sam muzički urednik lokalnog radio programa. Ono što je bilo zamišljeno kao marketinška podrška firmi u kojoj sam tada radio brzo se otelo kontroli – zahvaljujući tadašnjim klincima punim mašte i energije i uz podršku nekolicine nas malo starijih, postali smo vrlo slušani. I, bez lažne skromnosti, sve je zvučalo je aktuelno i svetski. Onda su počele one dobro poznate “privatizacije”, bilansi su pokazivali da smo se upustili u skup sport i čitava operacija je posle dve godine obustavljena.

Taj radio program je jedna od stvari koju sam odradio na najbolji mogući način i danas sam ponosan na taj period života.

Onomad me je pozvao Dejan, kolega koji je bio urednik na pomenutom programu. Danas se bavi drugim stvarima, a na portalu koji vodi jedan deo je okrenut muzici. Ispalio je ideju da bih mogao ponovo da oživim virtuelnu emisiju koju sam vodio svake nedelje, dao mi je odrešene ruke oko sadržaja, pomenuo čak i neku lovu i… Nije mi trebalo mnogo vremena da pristanem.

Ko je jednom stao pred mikrofon, ne može ga se otresti celog života.

Naravno, složiti listu pesama i napraviti mix od njih za mene nije neki veliki problem. Ispostavilo se da softveri koji služe za to su u najvećem broju problematični. Mnogo vremena sam izgubio u potrazi za onim pravim, koji ne pokušava da mi uvali “bubice” koje su nepoželjne na računaru ili se žale na neispravnost pesama koje je potrebno zalepiti jednu na drugu. Uzgred sam mnogo toga naučio o strimovanju i kompletnoj tehnologiji koja stoji iza toga. Nije uludo protraćeno vreme, ali je potrošeno.

Da bih celi proces nekako skratio, posegao sam u muzičku arhivu. Prisetio sam se da sam nekada voleo da pravim kompilacije za svoju dušu koje bih drndao u kolima, pa sada mogu dobro da dođu kao kostur emisije koju treba da sklopim… I tako sam se uhvatio jedne na kojoj je pisalo Južnjačka uteha.

Pustio sam je i sve je dobro počelo da se odvija. Sem što za barem polovinu izvođača nisam mogao da se setim ni ko su ni kako su dospeli do mene. Recimo, Outlaws su svirali kultnu pesmu “(Ghost) Riders In the Sky” (obavezno je ponovo preslušajte), a posle nje je krenuo da peva neki tip glasom koji neodoljivo podseća na Jimmyja Dale Gilmorea. A nije on, naročito kada posle uvoda gitaristi poču da luduju… Ovaj se zove Henry Paul – činilo mi se da nikada do tada nisam čuo za njega, ali mu je pesma zarazna.

Grey Ghost (1979)Iako su moja sećanja vremenom postala varljiva, Gugao se ne da prevariti. Ispostavilo se da je pomenuti Paul bio ritam gitarista i pevač Outlawsa. Matičnu grupu je napustio 1977. godine i oformio sopstveni The Henry Paul Band. Debitantski album nove grupe Grey Ghost (1979) je bio fenomenalan, barem po pričanju kritičara. Srećom, tetka iz inostranstva je bila na vezi i brzo mi ga je poslala…

Muzički kritičari su bili u pravu: od današnje uvodne pesme “So Long“, sve se odvija kao podmazano na ovom albumu koji je vrlo zanimljiva smesa različitih uticaja – folka, country rocka, West Coasta… Uz ide i poprilično dobar storytelling i bliske asocijacije na, recimo, grupe Lynyrd Skynyrd. The Allman Brothers Band, Eagles, The Byrds u trenucima kada se dvojica gitarista razmahnu i počnu da džemuju, što je dobra tradicija kod svih južnjačkih grupa.

Paul kaže da je u pesmi “So Long” pokušao da imitira način pisanja Gordona Lightfoota. Jasno, daleko je on od Gordona, ipak je on klasa za sebe, ali ni Paul nije loš. Naročito kada piše o starim, prvim ljubavima i oživljava istinite emocije koje su ga obuzimale.

Storm is overcome with rage
I slowly turn another page
Deeper into love I seem to go
Love stories filled with scattered lies
Broken hearts and paradise
For the ending no one seems to know

That it’s been so long since I’ve held you close enough to me
That I feel I’ve finally come to lose my heart
And the nights are so long without you that I find it hard to see
Through the tears we cry, long enough to find us here apart

When that darkened sky reveals
The way the sunlight really feels
Burning through the longest afternoon
Slowly passing, time demands
All it seems that I can stand
Silver wings can’t get me there too soon

‘Cause it’s been so long since I’ve held you close enough to me
That I feel I’ve finally come to lose my heart
And the nights are so long without you that I find it hard to see
Through the tears we cry, long enough to find us here apart

You see, it’s been so long since I’ve held you close enough to me
That I feel I’ve finally come to lose my heart
And the nights are so long without you that I find it hard to see
Through the tears we cry, long enough to find us here apart

Storm is overcome with rage,
I slowly turn another page
Deeper into love I seem to go
Story’s filled with scattered lies,
Broken hearts and paradise
For the ending no one seems to know

That it’s been so long since I’ve held you close enough to me
That I feel I’ve finally come to lose my heart
And the nights are so long without you that I find it hard to see
Through the tears we cry, long enough to find us here apart

So long
Yes, it’s been so long

Tiha patnja za prvom ljubavlju je neiscrpna tema u svačijem života pa nema sumnje da će se i svaka nova generacija identifikovati sa njom. Otuda i popularnost ove pesme.

Pored snimanja sopstvenih albuma, Paul je početkom devedesetih osnovao grupu Blackhawk sa kojom je snimao sličnu, komercijalno uspešnu muziku koja je postizala multiplatinaste tiraže. U više navrata se navraćao u Outlawse tokom proteklih decenjia. Uprkos godinama, i dalje je veoma aktivan.

A ja?

Vidite da sam se opametio i ponovo miksujem. Hot smile

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA ImageChange Image