Poslednja misterija o Suštini pasijansa (ili: Kako sam prestao da brinem i odlučio da zadržim blog i posle deset godina postojanja, usput otkrivajući poslednju tajnu)

Kada radiš nešto neobavezno, ne treba da imaš očekivanja, jer uvek ispadne drugačije nego što zamišljaš na početku. Ispostavilo se pak da to “drugačije” ne znači nužno i “lošije”. Jedno se izjalovi, ali se desi drugo što nisi ni slutio. Suština pasijansa je preživela mnoge obrte bez kojih ne bi bila to što je danas.

Biće mi potrebno više koncentracije nego snage i više pameti nego sreće da ovim pisanjem postignem ono što sam zamislio, jer ovaj pasus započinjem svega dva sata pre trenutka kada se tradicionalno obeležava godišnjica Suštine pasijansa. A dva sata je prekratko da bih uspeo da napišem baš kratak tekst; za tako kratko vreme, sposoban sam da napišem samo dugu, predugu tiradu.

Oksimoron? Ne: vrlo dobro znam šta govorim. Verujte mi na reč: ako nikad niste pisali jezgrovite tekstove, nemate ni najblažu predstavu koliko je mukotrpan i dugotrajan posao napisati dovoljno kratko da ne biste potrošili tri uzdaha više tuđeg vremena nego što je to pristojno. Za svaki slučaj: izvinjavam se zbog toga.

Deset godina sa vama

A zašto žurim? Zato što nisam stigao ranije, a valja zadovoljiti tradiciju. Trenutak objavljivanja ovog priloga je obeležje deset punih godina od prvog priloga na blogu, što sam do sada uvek obeležavao barem simboličnom čestitkom samom sebi i čitaocima koji ostaju uz blog. Ovog puta, ulog je znatno veći. Ne, nije reč o nekakvom uzavrelom osećanju metafizičkog ispunjenja koje okrugli broj tobože izaziva, još manje je to kič-praksa galame koja prati klicanje na ključnim mestima govora koji su nužni kao folklor svih jubileja. Nego je reč o ključnom pogledu u ogledalo.

Elem, šta sad biva dalje?

Tiru-liru!

Reč je o ideji koju sam još prvih dana postojanja bloga razvio do zamalo-pa-plana: da na desetogodišnjicu prelomim kakva će biti dalja sudbina Suštine pasijansa i, eventualno, čak i ugasim blog. Tu ideju mi je usadila jedna rasprava nekih (u to vreme još uvek popularnih) blogera na nekim drugim mestima, koji su došli do zaključka da svaki blog eklektičnog sadržaja mora imati ograničen vek trajanja. I nekako, zbilja se ne sećam ključnih argumenata, dođoše ti ljudi do zaključka da je deset godina sasvim dovoljno. Usadilo mi se to u glavu i nije puštalo godinama. I kao što to obično biva, svaki takav trenutak se najzad desi ako je čovek dovoljno strpljiv i ako doživi da dobaci do tog časa.

E sad… Lagao bih kad bih rekao da je išta u vezi sa tim planom ispalo kako sam onda mislio. U to naročito ubrajam činjenicu da moja motivacija za permanentnim radom nije izdržala dovoljno dugo, ali i činjenicu da je Suština pasijansa zasigurno postala nešto više nego što sam se i u najluđim snovima nadao da bi mogla da postane.

– * –

Prvobitna zamisao Suštine pasijansa je bila, izvinite zbog ovog priznanja, da ja sam kanalisano sprovodim suštinu pasijansa. Svojevremeno sam čak i pitao svakog čestitog čitaoca “u čemu je suština pasijansa” i to postavio kao preduslov da napiše komentar u jednom od baznih priloga. Pogodio je samo jedan, moj kolega i saborac, i to tako što se setio jednog razgovora na kraju neprospavane noći provedene u radu u jednom golubarniku na Zelenom vencu u Beogradu; dok smo bazali od Sremske do oboda donjeg Dorćola u potrazi za nekim doručkom u nedeljno praskozorje, pomenuo sam mu to.

Pa, u čemu je suština pasijansa, pitam ja vas?

Nikome nije do zore gorelo

Oni koji su odgovarali da je suština da se sve karte špila otvore i slože po zadatim pravilima promašivali su svemir, a kamoli pravac u kojem treba da gledaju. Oni koji su tražili odgovor u replikama koje sam do tada pisao po blogu, precenjivali su moje detektivske sklonosti. Ničega detektivskog nije bilo u mom pitanju, naročito nikakve namere za vređanjem inteligencije čestitog čitaoca tu nije bilo, ali nisam hteo da dam ključ nikome.

Setili se ljudi kako se igraju razni pasijansi i odgovarali u skladu sa tim. Ali su odreda svi zaboravili da primete zašto se igra pasijans. Pobrkali ljudi cilj pasijansa i suštinu pasijansa, a u tome je bio ključ odgovora.

U času kada sam pokrenuo blog, mentalni projekat “Suština pasijansa” je bio već odavno začet kao misao o pisanju štiva, možda čak papirne knjige, izvesno kolekcije priča povezanih nekim zajedničkim imeniteljem, u pitkoj formi koja mora da sadrži neki dramaturški kontrapunkt da bi sve to iole bilo zanimljivo za čitanje. Nekako sam sebi uvrteo u glavu da ja to mogu. I držalo me dugo. Štaviše, čak toliko dugo dok nisam shvatio da ja to zaista umem, ali sad ne mogu i ko zna kad ću moći, dakle da se to najverovatnije neće desiti.

Naime, beše to projekat bez datuma, jer posao od kojeg sam tada školovao svoje dete polako je oduzimao jednu po jednu slobodnu aktivnost od mene. Jedini način da na gomili sačuvam čitanje svih knjiga, sviranje sve muzike koju čujem, gledanje svih klasičnih dela kinematografije, bavljenje fotografijom, pa još preko toga pisanje, bilo je da dangubu proglasim važnijom od opstanka. A to nije bilo opcija, jer ja zaista ne volim da budem gladan i da mi zimi bude hladno. A cvrčak da budem, kao neki umetnici u mom okruženju… E, taj film nećeš gledati.

Hoćeš da jedeš, hoćeš da je... da pišeš, a to košta. Ajd u kavez!

Bilo mi je preostalo samo da održim poneki ventil koji će me držati dalje od zlih misli koje mi je okolina mahom neprekidno nametala. Ne mogu da napišem tu knjigu jer živim životom koji mi to ne dozvoljava. Pa dobro, mogu onda makar da sažmem svu svoju muziku, kinematografiju, fotografiju, literaturu, nauku i humanizam na jedno mesto i da pod izgovorom mentalnog ventila i dalje prkosim hroničnoj neispavanosti?

Pa onda, znate li u čemu je suština pasijansa?

Obećao sam sebi da ću najzad objaviti taj odgovor ako ikada dostignem desetogodišnjicu bloga. Pa, evo mene, evo vas, rad misterijama.

Danguba, lepi moji. Suština pasijansa je danguba.

– * –

A onda se otelo kontroli. Suština pasijansa je počela da se pruža u dužinu, širinu i dubinu. Fonoteku sam ispeglao preko svake nade, bolje nego što sam slutio da ću ikad postići. Počeo sam opet da čitam knjige redovno, jer luđi sam bez knjige nego bez sna. Ukoračio sam u svet fotografije na nivou za koji se nikad nisam nadao da ću smeti da se bavim (ili moći da finansiram, ali to je druga tema) i danas znam da mojih dosadašnjih rezultata na polju fotografije ne bi bilo da nije bilo Suštine pasijansa.

Danas znam da ove fotografije ne bi bilo da nije bilo Suštine pasijansa.

A desila se tu još jedna dimenzija, za mene važnija od svega: visina, domašaj kojem se nisam isprva nadao. Nakon što sam postao sasvim siguran da mi je važnije da imam samo pedeset čitalaca koji misle svojom glavom i ne slažu se uvek sa mnom nego da sateram u tor hiljadu kojekakvih ljudi kojima titram ugođaje u terminalnom segmentu digestivnog trakta, što ne umem i ne želim da radim, to su počeli da se izdvajaju i neki posebno zanimljivi kontakti. Bili su to ljudi čiji je aktivni mogući doprinos blogu u tom času bilo teško proceniti, osim činjenice da bi bilo dobro da ih imam uz sebe u bilo kom pogledu. Mene, naime, nije stid da pozovem nekog boljeg od sebe da stane pored mene i da se ta razlika odmah očigledno ispolji; nema razloga za stid ako se održava istina, a znam da će to iskustvo biti dobro za mene. Najzad, došao sam do tačke kada mi nije potrebno da hranim sujetu, ali mi je potrebno da se permanentno obrazujem.

Tako se rodila ideja o Samurajima Skoja. Tako ta skupina čestitih ljudi oštrog duha i nastade: pomalo spontano, ali nimalo slučajno. Ako sam ikada bio ponosan što je neka moja ideja izazvala okupljanje dobrih ljudi u čijem društvu i sam postajem bolji čovek, bilo je to kada su svi oni prihvatili da se pridruže ideji Suštine pasijansa i usput pokušaju da prilože nešto.

Kao i svaka neobavezna ideja, čak je i to za red veličine prevazišlo prvobitnu nameru. Svi smo se međusobno zbližili do te mere da nam druženje, ono pravo, u fizičkom prostoru, predstavlja ideju koju ćemo opet jednom upražnjavati kad ovo ludilo od izolacije prođe.

– * –

I tako, lutajući tamo-amo po raznim temama, složismo preko osam hiljada priloga, nije da nismo. Mnogi od tih sadržaja su vredni čitanja i danas; to je nasleđe svetu koje je nekome verovatno važno; bar bih voleo da je tako.

No, čak i aždaja mora ponekad da se odmori…

Svi kao jedan....

Primetili ste, možda i niste, da nas je umor sustigao negde polovinom 2019. godine; do tada, prilozi su objavljivani svakodnevno, a od onda sve ređe. Dakle, čak ni na ovu jebenu kugu ne možemo da se vadimo, jer problemi sa tempom su nastali ranije. Čestiti Samuraji Skoja su trpeli svako svoju muku koja je smetala da se posvete pisanju. Ako izuzmem dvojicu najupornijih, ućutasmo se na pravdi boga. Čak i ja, podseća me danas Комшија, a tačno je rekao, nisam ništa objavio od 30. aprila prošle godine. Mnogo, brate.

Ali, nećemo se pravdati, pogotovo neću da grdim svoje prijatelje, jer znam kako je to kad kraj dana dočekaš prazan od umora. Konačno, svi su oni bespogovorno poštovali prvu i jedinu glasno i jasno izrečenu direktivu svog Šefa, a to je da će svaku svoju zamišljenu aktivnost na blogu – slobodnu, naručenu, voljom izvedenu, pretnjom nametnutu, u bljesku rođenu ili dugo kuvanu – sprovoditi po svom nahođenju. I beše to jedino što sam ikad morao da podviknem svima zajedno i svakome ponaosob, jer najzad – šefovska se mora znati.

Tako i bi.

I zato nikad nećete saznati o svemu tome, koji su lični motivi koji su do tog (relativno sveopšteg) nerada doveli, jer postoje granice, u to ne diramo. Živimo u svetu u kojem se plitko i glasno neguju kao nekakva nazovi-vrednost, žutilo takvih informacija se ignoriše zbog statistike koja veli da prosečan čitalac ne pokušava da razluči vrednost informacije, uostalom vidite svi šta se oko vas dešava… Pa onda zašto bismo silom nametali zahtev svakome da razmišlja svojom glavom kad se ne nameće ni zahtev za vakcinisanjem, što bi pak bilo još preče… U takvom svetu, odričemo se popularnosti po svaku cenu.

– * –

A to nas dovodi do poslednjeg pitanja za večeras, za ovu nedelju, za ovu godinu, ama za ovih deset godina: kakva je sudbina Suštine pasijansa?

S obziorm na to da su materijalni artefakti koji čine Suštinu pasijansa živom samo u mojim rukama (domen je moje vlasništvo, hosting ja plaćam iz svog džepa), mogu da potvrdim da sam definitivno odlučio da će blog, u svom celokupnom sadržaju, postojati i dalje na istoj adresi, dok god to fizički bude izvodljivo. Zasad to nije nikakav problem; nije to toliko skupo da bih morao da tražim način da monetizujem domen, a reklame ovde nećete videti dok god se ja nešto pitam. Da parafraziram ono što veli Bill the Radio Paradise: ovaj blog ne predstavlja nekomercijalni sadržaj; ovo je ANTIkomercijalni sadržaj; dan kada bude postojao ikakav imperativ novca u vezi sa ovim mestom, biće to njegov kraj. Dobro de, bude li ova država odlučila da sam ja zaista kriminalac (na čemu trenutno aktivno radi; izdajnik sam u očima države već bio, pa mi sve to neće tako teško pasti; nemam ni ja bolje mišljenje o njima nego oni o meni), možda će biti drugačije, ali obećavam da ću potražiti način da Suština pasijansa preživi. Rezervni administratori bloga postoje od prvog dana; možda se zadesi i neki rezervni točilac goriva…

Plovimo dalje lagano...

Tempo pisanja i objavljivanja je nešto o čemu se više nikad nećemo izjašnjavati. Sad, kad ste saznali poslednju misteriju i znate u čemu je suština pasijansa, razumete i to da preduslov dangube nije lako postići u uslovima potrebe za preživljavanjem. Nameru nemojte dovoditi u pitanje; a tema uvek ima više nego sadržaja koji možemo postići da stvaramo.

Sledeće preispitivanje vam zakazujem na dvadesetogodišnjicu bloga. Budite zdravi, budite motivisani i mislite svojom glavom čak i kad to nije najlakši izbor. Suština pasijansa će dati sve od sebe da vas isprovocira na to i to je jedino obećanje od kojeg nikad nećemo odstupiti.

11 komentara na temu “Poslednja misterija o Suštini pasijansa (ili: Kako sam prestao da brinem i odlučio da zadržim blog i posle deset godina postojanja, usput otkrivajući poslednju tajnu)”

  1. Ovaj prilog zaslužuje daleko veću i prikladniju reakciju, ali ja trenuto mogu da kažem samo: Hvala 🙂

  2. Да смо ми нама живи и здрави, а за Дангубу се знало, затворена је прошле године, а можда и крајем 2019. (синхроно?) – ко ће то сад знати. Тј тако се звао кафић на главном сокаку у Зрењанину, имали су доброг пива увек, штета.

  3. Hvala na odličnim tekstovima, ovde sam saznao i za gorepomenuti Radio Paradise

    Takođe, hvala i za Praktikum na webu

    uzdravlje
    Aleksandar

  4. Čestitam ekipi SP od sveg srca, kako trenutno aktivnim samurajima, tako i onim drugima!
    Svaka čast i veliko hvala!!!
    Edukacije, nauke, razmišljanja i dobre muzike nikad dosta.
    Kad se još doda i korektna doza humora, fotografija, interesantnih linkova …
    Valjano, brate, eto šta! U to ime živeli!

  5. Poodavno mi nije više prijalo nečijih par sati rada. Možda je razlog i to što se i poostaralo, pa… Ali eto, činjenica je.

    Što se dangube tiče, mišljenja sam da je izabrani ljubomorno čuvaju, kao jednu od tri preostale stvari, uz jabuku i zmiju, koju su Adam i Eva pokupili sa sobom, kada su ono onomad izbačeni. Iako ni prije, pa ni sada, nijesam bio pasionirani pasijanac, ova opšta situacija uz saglasje sa ovom mojom ličnom, pogodovala je da baš svaki radni dan, kafu dosrčem uz jedan-dva posložena pasijansa. Od kada mi je Zoća jednom rekao da su svi rješivi, tako ih i tretiram.
    I ne grize me! Ima tome i više od tri-četiri godine, kada sam jednom poznaniku, kojem je i spavanje i jelo danguba (te pored penzije, radi po ugovoru o djelu, pride sa još dvojicom izrađuje ograde od kovanog gvožđa, a noću ide u ribolov), izložio uporednu tabelu mojih i njegovih “životnih postignuća”. I po znanju i po imanju, čak i po broju i polu djece, mogli bismo povući znak jednakosti. Mogli bismo da nije njegovog popriličnog duga, koji vuče iz nekih privatničkih vremena. On je počeo da zarađuje sa 14, ja tek sa 25. A i tada, tek toliko da pokrivam troškove.

    Dakle, ono što mi je baš uramilo već lijepu sliku, koju sam stvorio o Vama kroz objave čitane s vremena na vrijeme, to je ono pobrojano u ovoj: ploče, knjige, fotografija, te krug prijatelja boljih od sebe.

    Želim vam svima zdravlja, da biste mogli međusobno čestitati još poneku okruglu godišnjicu povoda za okupljanje! I ne brinite koliko ste ljudi dotakli time što radite. Noćno nebo nije lijepo zbog onih nekoliko najsjajnijih zvijezda, već zbog svih onih bezimenih. Tako je i sa svim drugim.

    1. Dragi Obrade,

      Najpre: hvala na ovim rečima.

      A zatim: izvinjenje. Nekakvom tehničkom omaškom koju neću pokušati da dokučujem, jer će ličiti na patetično izvinjavanje za nešto čemu nisam kriv, vaše obraćanje je završilo u listi neželjenih poruka. Srećom, tamo je čekala na reviziju, a nisam se našao agilnim da to radim redovno, jer se retko dešavaju ovakve situacije. Kako god: evo vaše objave “samo” šezdesetak sati nakon slanja. Ama, šta je to u kosmičkim razmerama: 😉

  6. Са поприличним закашњењем сам схватио да смо дангубу већ имали овде, где јој се нисмо надали а нисмо је ни приметили. Ради се о преводилачкој омашци – омашио сам ја да завирим у речник, или да питам жену. Она ствар од Омеге није “крадљивац времена” – то је можда у буквалном преводу. Тачан превод је дангуба.

    1. Pa, boktemazo! Nisam očekiv’o! 😀

      I sad, šta bih ja mogao nego da predložim da ta kompozicija, inače meni veoma draga, bude na neki način obeležena kao nezvanična službena pesma AKA himna Suštine pasijansa… Hm…

      1. Усваја се, методом један човек један глас. Тај човек сам ја, и глас дајем свој.

  7. Ne znam šta me je nateralo da čačkam, pa sam i ja priupitao Google i, naravno, svoju ženu, da izvine Komšija i da izvine ova četa valjana. Rekoh, bolje je da čujete njen odgovor, nego da živite u zabludi, jelte, pa ako treba i da dodatno raspravimo:
    “Žao mi je što ću vas razočarati, ali Időrabló stvarno znači “Kradljivac vremena” ili još bolje “Otimač vremena”. Danguba je “Időpazarló” – reče ona.
    Da li bi se iz konteksta pesme možda mogao izvući željeni termin? Tekst mi je preveden i …hmmm… siguran sam da ni ta mogućnost ne postoji.
    I pored obrazloženja nas dvoje dodajemo svoje glasove za izabranu himnu, ako vam to nešto znači! 🙂

    1. Шгјз, кад сам је питао, прво је испалила реч “дангуба”, а онда додала да се у ствари каже “naplopó” – крадидан, тј да није ту ни било 100% поклапања по смислу… Лако може да буде као правила лорума, свака месна заједница има своја.
      Но, како рече Рушди, “знам да се десило прво Б па онда А, и документа то потврђују, али у мојој глави је то ишло овим редом, а отуд и у овој књизи”.

Komentari su onemogućeni.