Noć je nekada bila moja

Jack Bruce je platio visoku cenu sopstvenog izbora da teži muzičkom savršenstvu, a ne scenskoj popularnosti. To što nije više slavljen jedna je od velikih nepravdi.

Neki od Samuraja imaju naviku da uposle Rndalicu dok rade svakodnevne poslove. Sigurno se pitate šta je to? Ukratko, to je komad softvera koji izgeneriše plejlistu koju ćete slušati po različitim kriterijumima koje zadate. Zgodna je alatka jer se i sami često iznenadite izborom i mnogim zaboravljenim pesmama koje se iznenada pojave iz vaše arhive. Iako je naša Rndalica koju je Miloš napisao sasvim dobra, onomad mi je dopala ruke i jedna nova koja je dodatak za naš omiljeni muzički plejer(Foobar2000). Nisam odoleo da je isprobam, zadao sam joj da se promuva kroz nekoliko foldera koji su mi bili pri ruci i odmah sam bio nokautiran čim je počela da svira prva pesma.

Ako do sada niste, sada je vreme da pustite klip.

Kada se Jack Bruce upokojio 2014. na blogu smo proglasili sedmodnevnu žalost. Serijom tekstova smo pokušali da rasvetlimo njegovo delovanje i značaj za popularnu muziku. Od držanja na okupu prve supergrupe Cream, preko raznih kolaboracija koje su, mahom, bile komercijalno neuspešne i solo delovanja koje je nailazilo na nerazumevanje jer su Brucea svi manje-više posmatrali kao vrhunskog, inovativnog i raznovrsnog bas gitaristu koji je iz svog instrumenta izvlačio čudesa.

A on je bio ozbiljan, školovan kompozitor i Muzičar koji je tokom čitave karijere težio ka stvaralačkoj slobodi.

Pomalo ignorantski odnos prema nasleđu Brucea se zadržao do današnjih dana. Ono što nam je ostavio na svojim albumima Songs for a Tailor (1969), Things We Like (1970), Harmony Row (1971), Out of the Storm (1974) i How’s Tricks (1977) je intrigirajuća muzika koja zaslužuje pomno istraživanje i zalaženje u sitna crevca. I što je najzanimljivije, ne može se uporediti ni sa čime što se snimalo u to doba.

Kako novac od proodaje albuma nije pristizao, usledili su problemi sa menadžmentom, odbijanje objavljivanja već snimljenih albuma, gubljenje muzičkog kompasa zbog pojave punka/novog talasa/novog romantizma… Bio je to danak koji je morao da plati. U to doba Bruce se izdržavao od različitih tezgi u brojnim ad-hoc postavama koje su odrađivale samo po koju turneju na račun stare slave. Jednu od njih smo imali prilike da vidimo i čujemo u Beogradu.

Tri albuma koje je snimio tokom osamdesetih i na kojima je pokušao da se prilagodi novonastalom tržištu nisu loši, ali su ispod njegovih standarda.

Negde u to doba dolazi u kontakt sa Kipom Hanrahanom. Ovaj muzički producent koji dolazi iz sveta džeza i karipske muzike angažovao je Brucea kao basistu i pevača na svojim odličnim i neobično skrojenim albumima Desire Develops An Edge i Vertical’s Currency (oba 1986), kao i Bruceovom Question of Time (1989). Čini mi se da je Bruce radeći na tim projektima pronašao onu iskru koja će ponovo podići na noge njegovu posrnulu karijeru.

More Jack Than God (2003)
Jack Bruce – More Jack Than God (2003). Umorni majstor se probudio iz učmale niše u koju ga je neumitnost tržišne konkurencije gurnula. Napravio je remek-delo koje je u rangu sa njegovim prvim solo-radovima, za koje odavno znamo koliko su vredni.

Kruna njihove saradnje je Bruceov album More Jack Than God (2003), za koji se usuđujem reći da je nešto najbolje što je uradio još od prvih solo albuma. Pesme su, naprosto, prva liga, a gostujući muzičari u punoj sviračkoj formi. Jedna od najupečatljivijih je balada “The Night That Once Was Mine” za koju je tekst napisao Pete Brown, isti onaj koji je napisao i “Theme for an Imaginery Western“.

I’ve climbed this hill too many times
Now passion seems like it’s a crime
My memories leaves dead on the line
Tomorrow’s finished all that fine, fine wine

I’ve run this road so many years
Remembering how I lived each curve
And now my screen’s filled up with tears
I can’t see through the pain I learned

No future now without the fear
I’ll get too near to love that burns
The night was once, the night was twice
The night was mine

I dealt in dreams until they faded
Into ghosts in headlong flight
Felt every mile that I paid

For reaching out towards the light
The dancers thought it was a raid
And disappeared into the night
That once was mine

I’ve sailed the storm so many ways
Desires vanish in the haze
There’s only ashes from the blaze
The future’s losing all the long love days

I’ve flown these skies both dark and light
But now my heart’s blocked up with snow
Most moments felt so very right
But I can’t break the ice that grows

No morning now without the chance
Of petals falling from the rose
The night was once, the night was twice
The night was mine

I traded steel until it fractured
Into fields of crumbling rust
All the precautions that I packed

Were colors I could never trust
The swimmer’s getting out of sight
She’s disappeared into the night
That once was mine

I traded steel until it fractured
Into fields of crumbling rust
All the precautions that I packed
Were colors I could never trust

The swimmer’s getting out of sight
She’s disappeared into the night
That once was mine

I ako je “Tema” u prenesenom značenju govorila o teškom i napornom životu muzičara koji su jurili sa koncerta na koncert, “Noć…” je sumiranje takvog načina života viđeno iz vizure prekaljenog borca. Nije to “žal za mladošću”, već tiha patnja čoveka koji je svestan svojih godina i činjenice da neumitno gubi stvaralačku energiju.

U jednom od svojih poslednjih intrevjua Bruce je jasno objasnio svoj životni put:

Nikada nisam hteo da budem rock zvezda. Uvek sam hteo da budem muzičar koji svira i stvara, takozvani “working musician”, radije nego tip koji će imati milione. Svirati za ljude koji će to prepoznati i nagraditi, pratiti muziku i biti tamo gde se nešto novo događa. Da sam bio u, recimo, The Rolling Stones, to ne bih mogao ostvariti.

Zbog ovakvog stava Jacka Brucea ćemo zauvek pamtiti kao Muzičara.

Sa velikim M.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA ImageChange Image