Prohujalo

Sedim sinoć zavaljen u svoju omiljenu fotelju koja se blago ljuška, čitam o tome “Kako smo propevali”, mirno pušim… Lep način da se okonča dan, ionako mi u životu sve ide kao podmazano. A onda me, iznenada i nenajavljeno, uhvati nekakav dert, cela planeta mi se natovari na staračka pleća, hoću da svisnem. 🙁

Mora da je zbog ovih vanrednih izbora, pomislih. 🙂

Iz iskustva znamo da u ovakvim situacijama slabo šta pomaže, pa mi pade na pamet spasonosna misao: daj da malo taj osećaj pojačamo, treba napisati post za Suštinu pasijansa, u muzici iz derta izađu najbolje stvari, pa zašto se i meni ne bi posrećilo…

U nedostatku lakih & teških droga, krenem da tražim omiljeni mi Cabernet Souvignon. Kad ono – nema! 🙁

Nema veze, biće posle izbora, ima da nam cveta cveće. Hipici će ponovo da se vrate u modu. Stara srpska agrokultura, konoplja, izvući će nas iz krize! Nije loše, a? 🙂 A dotle, biće dobar i crnogorski Merlot!… Nastavite sa čitanjem >>

Rudarska

In the event of something happening to me,There is something I would like you all to see.It’s just a photograph of someone that I knew.

Ovako počinje “New York Mining Disaster 1941”, jedna od najboljih pesama koju su ispevali Bee Gees.

Jednom prilikom, dok smo je slušali, Sale je otprilike ovako prokomentarisao: “Odlična pesma, mislio sam da je zabavna. Ali sada, kada sam video tekst i shvatio o čemu govori, mislim da je veoma tužna. I da su Bee Gees veoma ozbiljna grupa.”

Baš tako!… Nastavite sa čitanjem >>

Nostalgija za tangom

Taman što sam naoštrio tastaturu za pisanje, zvoni telefon. Komšija Milence.

– Šta radiš?- Patim!- Što patiš?- Kasni plaća, stigli računi…- Ima na televiziji emisija o fadu.- Ne mogu da gledam, na tangu sam!- Onda pati.

Tako mi pobeže uvod za post.

Do pre par dana nisam ni znao da postoji čovek koji se zove Pippo Pollina. Enzo, Napolitanac sa kojim ponekad razmenim koju rečenicu, me lako navuče. Dovoljno je bilo da me priupita znam li za Fabrizia De Andrea.

– E, to ti je slično, samo što je Pippo još uvek živ. Evo ti link, pa pogledaj…… Nastavite sa čitanjem >>

Viktor je trebalo da bude džez muzičar

Pre neki dan pozvao me “moj lični bankar”. To se on tako sam prozvao, u životu mi ne treba ni banka, ni bankar. Da mi ponudi “novu uslugu banke koju su kreirali”. Fala lepo, svaki ulazak u banku mene nešto košta pa ulazim samo kada moram.

Tako je i sa muzičkim “projektima”, čini mi se da je to zgodan eufemizam da se stvar zamumulji u nedostatku inspiracije. Pa su projekti, uglavnom, kratkog daha i poprilično anemični.

No, ima i izuzetaka, pa se ponekad potrefi nerv publike i onda svi zadovoljno trljaju ruke.… Nastavite sa čitanjem >>

Ženska posla

Nedeljom pre podne u mojoj kući je idilična atmosfera. Deca su se vratila iz noćnog provoda i miruju, iz kuhinje se šire opojni mirisi hrane koja se krčka, mogu da prelistam novine ili da čitam knjigu, u pozadini svira muzika… Važno je da me posao ne zove. 🙂

Tako je bilo i proteklog vikenda sve dok se nije pojavio sanjivi Junior.
– Nešto novo slušaš?
– Aha…
– Davaj!
A onda se, u toku dana, nastavilo u stereo tehnici. Svako je iz svoje sobe vrteo ovu pesmu.

Kada malo bolje razmislim, ova pesma se neće pominjati u antologijama niti slušati decenijama. Ali je sasvim dobra.… Nastavite sa čitanjem >>

Uspavanka

Pre nekoliko dana sam pisao o umetnicama koje mrdaju dupetom i oskudno su odevene. Danas sretnem drugara koji ima muzički studio i godinama se bavi produkcijom. Na sitno, ali uspešno, može od toga da se živi. Odmah mi se pohvali da je nabavio novi softver koji čini čuda, navali da mi pokaže njegove mogućnosti i završi se tako što smo se, kao deca, par sati zafrkavali sa reglerima. Tačnije, sa miškom & tastaturom, jer i današnji miks pult u studiju je virtuelan.

I, sve je to lepo, krasno & bajno: možeš da biraš emulaciju bilo kojeg instrumenta, program sam može i da ti ponudi aranžman u zavisnosti od žanra i još milion sitnih zajebancija.

Jedino ne može da ti napiše novu pesmu! 🙂… Nastavite sa čitanjem >>

Gein san

Sa Nemcima odavno imam neraščišćenih računa. Starijeg dedu, onog blagog čoveka koji mi je pričao prelepe stvari, ganjali su preko Albanije dok nije završio na ostrvu Vidu. Samim čudom je preživeo, obreo se u Parizu gde su ga zakrpili i vratio se kući, u Šumadiju. Neke od njegovih priča o tom vremenu još uvek pamtim.

Mlađi deda nije bio te sreće, koknuli su ga ‘41, ni krivog ni dužnog, maltene na sopstvenom pragu. Tako da sam za njegove priče ostao uskraćen za ceo život.

Kada sam već nasledio gene svojih predaka, nasledio sam i njihov arhetip, pa mi je, odmalena, nemački jezik zvučao gadno i odbojno. Zato se nikada nisam ni potrudio da ga makar malo naučim.

A i zašto bih. Nemci koje sam slušao uglavnom su pisali instrumentalnu muziku (krautrock), pa mi tekst i nije bio potreban.

Verstehen? 🙂 … Nastavite sa čitanjem >>