Dolaze Clapton i još jedan

Bila je zima 2010. Stiže mi mail od kolege s posla, u njemu kaže: “Jesi li čuo? Na leto dolaze Eric Clapton i još jedan u Beograd! Znam da Claptona voliš, pa da te pitam – hoćeš li ići na koncert?”. Moj odgovor je usledio odmah: “Sedi, jedan. Kao prvo, ne dolaze Clapton i još jedan, nego Steve Winwood i još jedan, ni taj nije loš. Kao drugo, mene se za takve koncerte ne pita hoću li ih pohoditi, nego kad sam kupio karte i koja mesta sam već odabrao.” Nije se čovek naljutio, dabome, pogotovo nakon što sam mu dao par naznaka na proveru, što je uključivalo i špil linkova na Cevki gde je mogao da čuje šta treba, pa i da se počeše gde ga nije svrbelo.

Zajednički muzički rad Erica Claptona i Stevea Winwooda je nevelik, ali izuzetno važan. Međutim, postoji nešto još važnije, a posledica je tog susreta.

To je uticaj Stevea Winwooda na muzičko i, naročito, autorsko odrastanje Erica Claptona. Taj uticaj je bio ključni u karijeri velikog gitariste i mogao je da se čuje sve dok nije prevagnuo uticaj J.J. Calea i onog stila koji smo kasnije nazvali Tulsa sound.… Nastavite sa čitanjem >>

Trag genija

Zajedljivi bi rekli “to je ono kad pile kukuriče”. Drugi bi pomislili kako je Onaj Gore bio nepravedan u raspodeli talenta, pa je nekom dao pet puta više, čineći da on još u tinejdžerskim godinama napravi više hitova koji će dobaciti hiljadu godina nego što je nekom uspelo u celoj karijeri. E, onda bi neko krenuo da raspreda kako je to nepravedno.

Međutim, Onaj Gore mora da je imao neki poseban plan sa lepuškastim momkom iz Birminghama. Najzad, ako želiš da imaš olimpijskog pobednika, potreban ti je jedan koji može da skoči uvis dva i po metra, a ne petorica koji mogu da skoče po pola metra.… Nastavite sa čitanjem >>