Jean-François Rauzier: hiperfotografije

Nova definicija fotografije, izrečena okom umetnika i tehnikom digitalne fotografije, uvodi nas u dubinu detaljnosti koju smo do sada viđali samo na nekim tehničkim egzibicijama.
Jean-François Rauzier je francuski fotograf, od 1976. diplomac škole koja nosi ime Luja Limijera. Radeći kao profesionalni fotograf, tiho je razvijao neke inovativne tehnike montaže složenih fotografija. Kockice su se složile na planu digitalne fotografije: od 2002. godine, Rauzier nastupa kao tvorac tehnike hiperfotografije. Reč je o virtuelnim slikama koje se sastoje od više stotina fotografija izvedenih teleobjektivom i sastavljenih u procesu digitalne postprodukcije.

I poslednji deo koji ću prevesti iz biografije ovog umetnika:

In his monumental works he mixes the infinitely big and the infinitesimal, in a profusion of details so unusual as fascinating. The image thus recomposed numerically gives way to the dreamlike world of the artist.
U svojim monumentalnim radovima, on meša beskonačno veliko i infinitezimalno, sa neizmernom detaljnošću koja je kako neobična, tako i fascinantna. Slika koja je tako numerički preuređena vodi nas u umetnikov svet snoviđenja.
Naizgled trivijalna fotografija... Iznenadićete se kada budete pregledali konac na dugmadima na kaputu čoveka na slici (to je, inače, sam autor). O fugnama među ciglama da i ne govorimo.  Slobodni ste da prebrojite svaku travčicu u žardinjerama na vrhu zgrade.

Preneću i svoje iskustvo: ovo zaista mora da se nazove posebnim imenom. Znate već: priđete nekoj online galeriji fotki, pa pretrčite pedeset fotografija za pet minuta. Znam da ste to učinili mnogo puta (i ja sam), sve govoreći “nemam vremena”. E, pa za ovo ćete morati da imate vremena… Evo primera.… Nastavite sa čitanjem >>

Posle Dana ludaje 2011…

Jedva da odvojim veče da sredim fotke koje delim i da napišem reč-dve. Umalo da tako i ostane…
Protutnjalo je prošlog vikenda: dvadeset šesti put za redom, Dani ludaje su održani u Kikindi. I dvadeset šesti put za redom, pokazalo se da subota kao centralni dan uvek ostane lep dan – možda hladnjikav, ali suv. Tako i bi: i pored preliminarnih najava da će sekire da padaju s neba, to se nije desilo; padalo nešto malo kiše u noći između petka i subote, pa se oprostilo do zore. Do prepodneva, trg je bio suv.

Danima se kanim da napišem kratki izveštaj, nego je kasnila obrada fotki; nisam imao vremena. Nisam video niti slikao previše toga, jer najpre nisam hteo da pravim gužvu ni sebi ni prijateljima koji su bili naši gosti u subotu i nedelju. Pride, imao sam jednu nevoljnu obavezu, prisustvovao sam jednoj sahrani, pa mi je prvobitni plan za subotu bio poremećen satnicom i raspoloženjem. Nekako ispade da sam napravio tri foto-sesije kao celine, no i to je bilo dovoljno, jer imam dobar rezultat. A biće toga jošte dogodine.

Počelo je, dakle, u petak: stigao sam samo toliko da fotografišem karnevalski defile predškolske dece, što je i inače jedna od najzanimljivijih tema za objektiv.

Karneval maski - defile dečice iz kikindske opštine. Klik na ovu sliku vas vodi u G+ galeriju.

(klik na svaki od šest foto-kolaža vas vodi direktno u Google+ galeriju; ima oko 120 fotki u svih šest odeljaka)… Nastavite sa čitanjem >>

O svetlosnom zagađenju

Dva nezavisna događaja na istu temu bila su povod da vam skrenem pažnju na problem i da vas uputim da saznate više.
Najpre je, pre nekoliko dana, drugar žučno reagovao kad je u TV žurnalu “Evronet” video prilog o svetlosnom zagađenju, pa čuo preporuku da građani treba da idu ka jugu ako žele da vide pravo noćno nebo. “Zašto baš ka jugu”, zapitao je on.

A onda, juče sam zatekao prilog na blogu Scotta Kelbyja, čuvenog publiciste i fotografa, čoveka koji je jedan od najjačih evangelista digitalne fotografije na svetu. On sredom daje prostor gostujućim autorima da ispričaju neku svoju priču. Iako ovo ne činim često, sada baš zaslužuje: gost je bio Jim Richardson, fotograf National Geographica. U ovoj priči, Richardson je pričao o svom jednomesečnom putovanju kolima širom SAD u potrazi za posebno uverljivim fotografijama koje dokumentuju svetlosno zagađenje. Trebalo bi da pročitate tu priču.

Luk u Sent Luisu; senke se ocrtavaju na niskim oblacima neba koje bi trebalo da bude mračno. Autor fotografije je Jim Richardson, a fotku sam maznuo bez pitanja sa stranice bloga Scotta Kelbyja.

To nije sve: reportaža koja je poduprta ovom pričom objavljena je u izdanju National Geographica iz novembra 2008 (broj 25 u licencnom izdanju na srpskom jeziku).… Nastavite sa čitanjem >>

Odbijamo da poverujemo u ono što već znamo

Juče sam vam predstavio rad Yanna Arthus-Bertranda, fotografa čiji životni cilj jeste da skrene pažnju sveta na krhkost planete koju nazivamo svojim domom. Mala rekapitulacija dolazi iz njegovog predavanja na konferenciji TED, održanog u februaru 2009, nekoliko meseci pre nego što je film “Home” pušten u slobodnu distribuciju.

Pogledajte to inspirativno predavanje. Nema titlova na srpskom (a ja nemam vremena da prevedem, kao što mi često dođe na pamet da učinim), ali će poslužiti i titl na hrvatskom jeziku… Što me na mah podseti da smo svi mi daleko sličniji nego što to želimo da… Nastavite sa čitanjem >>

Svet odozgo: naš dom

Krug se zatvorio. Veliki umetnik je poslao svetu i video zapis spektakularnih prizora planete. Ime filma je jednostavno: “Home”…
Možda ćete se setiti spektakularne izložbe fotografija na velikim panoima, upriličene na Kalemegdanu u jesen 2007. godine. Naslov te izložbe je bio “Earth from Above“. Koliko vidim, svetska turneja traje još uvek. Kako i ne bi. Radovi ovog majstora opstaju kao čudo, samo po sebi.

Plavi kit nedaleko od obale Argentine. (c) Yann Arthus-Bertrand

Yann Arthus-Bertrand je stekao svetsku slavu upornim i napornim radom: tokom dugih godina, ovaj čikica veselih brkova obilazi planetu i fotografiše je iz vazduha. Tokom svih ovih godina koliko čeprkam razna portfolija mnogih čuvenih fotografa, nisam video ništa što može ama i da se približi fizičkom obimu i emotivnom naboju tih radova. Daleko bilo da nema drugih majstora, ali izvin’te – ni blizu.… Nastavite sa čitanjem >>

Politički PR na delu, ali pravi

Već duže vreme, Vladimir Putin koristi svaku moguću priliku da se predstavi svetu kao planetarni, svemogući alfa primerak ljudskog roda. Ovaj egzibicionizam je nešto čemu niko ne može da parira… Prosto i jednostavno: niko. A zašto? Zato što je prilično dobro utemeljen.
Ako ste živeli iza nekog kamena u dnu neke špilje, možda niste primetili kako funkcioniše ekipa za odnose sa javnošću Vladimira Putina (da ne kažem: public relations). Ne prođe pola meseca, a da ne vidimo nekakvu reportažu tipa “Putin vozi Ladu po Sibiru”, “Putin se vozika sa bajkerima oko Kremlja”, “Putin prebrojava bele medvede”, “Putin pije čaj sa aktivistkinjama kluba za izradu narodnih rukotvorina iz Novosibirska”, “Putin šiša travu na aerodromu, a zatim seda u MIG-29 i provoza se do Barencovog mora i nazad”… O sviranju klavira i pevanju pesme Fatsa Domina da i ne govorimo… Disappointed smile

Nema tome kraja. Čak je Volođa angažovao Janu Lapikovu, bivšu Mis Moskve, da ga stalno prati i fotografiše… I nije da nije, ima tu rezultata. Pogledajte link koji se nalazi ispod ove slike (i ovde), vodi vas na kolekciju od preko 30 fotki Najvećeg Alfa Mužjaka Današnjice. Hot smile

Sudeći po mapi, ovo je negde blizu četvoromeđe Rusije, Mongolije, Kine i Kazahstana.