Idemo u rat

Početkom devedesetih, u vreme sankcija i astronomske inflacije kojih se nerado sećamo, malo ko od nas je i razmišljao o muzici. Te godine su mi uglavnom služile da nanovo pretresam svoju diskoteku, a noviteti su se dobijali na kašičicu. U trenutku kada se Čeda Fancy pohvalio na mreži da je u posedu dva albuma grupe Manic Street Preachers, nisam mnogo oklevao – uskoro mi je poslao kasetu koja se par godina potom non-stop vrtela u kući.

Planula je ljubav još na prvo slušanje.… Nastavite sa čitanjem >>

Jednog plavog jutra

Pominjao sam već više puta kako mi je trebalo mnogo godina da dosegnem – najpre saznanjem o postojanju, a potom i apsolvirajući materijale – manje-više svu muziku do koje mi je naročito stalo. Odrastao sam u ne baš savršenim uslovima za taj posao: nisam imao uzore koji bi mi skrenuli pažnju na prave vrednosti, pa sam se uhvatio samo najvećih imena za koja znaju svi i onih koje sam mogao da dosegnem na preporuku malobrojnih. Ono što se zaista moglo saznati puštalo se na Studiju B kod Slobe Konjovića i na Beogradu 202. Ali, avaj: uslove za slušanje tada mršavih FM talasa nisam imao, a na srednjim talasima nisam dosezao te radio-stanice. Dvaput godišnje, kad bih otišao u posetu rođacima u Zemun, vratio bih se sa po dve-tri audio kasete sa muzikom koju bih ulovio slušajući radio i to bi mi bila jedina referenca.

Lakše promašiti nego uhvatiti.

Mnogobrojne rupe u poznavanju muzike sam zakrpio mnogo kasnije. Krpim ih i dalje, mada ih nije mnogo ostalo.… Nastavite sa čitanjem >>