Muzika jeste, nemuzika nije

Ma idi, očekujemo od muzičara kao da su vanbračna deca Zevsa, Izide i Bude
Stara Marfijeva podgovorka kaže da je bolje da rezultati nekog posla liče na nešto nego da ne liče ni na šta. Nije se baš proslavio, taj Marfi, ovom dosetkom jer ima poslova koje je mnogo bolje ne počinjati ako im je cilj da na kraju tek liče na nešto. Recimo, ona glupa staklena piramida u Parizu. Razumem, doduše, da se spektakularnost zgrade pravljene u obliku knjige da bi se u nju stavila biblioteka upravo pojačava poređenjem sa nečim tako seljački (na način kojim Crni Guja izgovara reč peasent) kičastim, pa mi se opet čini da to nije bio razlog njenog nesrećnog piramidalnog postojanja.

Nastavak priče, svakako, neće imati nikakve veze sa zgradama, pa bi stoga valjalo pustiti neku muziku, zavaravanja čitaoca radi. Valjalo bi, ali ne danas.

Evropska komisija za govnjave standarde i merenja

Neznam ja tog Anštajna

Do you know? Don’t you wonder?
What’s going on down under you
Pošteno govoreći, ne poznajem nikoga ko govori „ne znam“, „ne mogu“, „ne smem“. I prilično sam siguran da takav neko u ovoj našoj, ili čija li je već, despotiji ne postoji. Součimo se sa praktičnom činjenicom da svi govorimo „neznam“, „nemogu“, „nesmem“. Ovo suočavanje čoveku hladnu jezu uz kičmu šalje ako se seti oca svih pravopisa ovog našeg, pa šta god to značilo, jezika, pravila svih pravila: „Piši kao što govoriš!“

Negde između Vukovog ukamenuklesanog zakona i nas, živih korisnika ugnezdio se Pravopis sprskog jezika, evo u šestom izdanju iz 2013. godine, koji mastiljavim olovčicama dopisuju sede glave Srpske akademije nauka i umetnosti, što svaki odlazak na pijacu vide kao njegovanovsko hodočašće, svojevrsnu potvrdu uverenja da je jezik komplikovana stvar koja se mora više i više zapetljavati i generalizovati. Ili je ipak obratno, pa se između jednog praktičnog uputstva o pisanju i nas, živih korisnika ugnezdilo nekakvo (sada već polu)religijsko pravilo davno umrlog invalida sa mesijanskim sindromom.

Dalje ćemo da bistrimo ovu dilemu, nego samo da čunemo jednu pesmu… Koju smo čuli i ranije… Ili nismo…… Nastavite sa čitanjem >>

Biografija čini čoveka

Big birds fying across he sky
Throwing shadows on our eyes
Leave us
Helpless
Zamislite to: čovek se rodi, bavi se, čini. U nekom trenutku se okrene iza sebe, obično jer mu traže da rezimira svoje trajanje. Ono što u tom trenutku čovek učini, način na koji sebe kompresuje u prostor oivičen formatom praznog papira, njegova je esencija, pa šta god to značilo.

Nešto iskusniji, ako razumete ovu igru reči, čitaoci muškog pola će se možda (sic!) setiti da su prvo suočavanje sa ovim problemom doživeli na regrutaciji. Naime, tamo se očekivalo da se u pismenoj formi odgovori na dva bezobrazna pitanja: 1) Ko sam ja i 2) Šta bih želeo da budem. Tačan odgovor na prvo pitanje je, svakako, ime i prezime, a na drugo će posao završiti bilo šta iz palete zanimanja Fonda za zapošljavanje. Međutim, jedno je vojska, a sasvim drugo stvaran život – što valjda znaju svi osim vojske.

Sada je vreme da konačno izgovorim šta sam naumio – ali, ipak, da pustim jednu razbistravajuću muziku:… Nastavite sa čitanjem >>

Mladenović, Divljan i Štulić zaslužuju poštovanje

I feel like I owe it to someone
Da se mi razumemo, pre svega: nisam ljubitelj muzike EKV-a. Prvi put sam se susreo sa njihovim radom uz spot za pesmu Oči boje meda, koji sam kao klinac prvi put video u okviru tadašnje emisije o rok muzici, one sa belom sobom u kojoj su članovi bendova skakali na plejbek, znaće gazda Peackok kako se zvala. Pesma mi se nije dopala. Tako je ostalo do danas, pri čemu sada znam i zašto ne volim ni nju ni ostatak EKV-ovog opusa: pre svega, nisam ljubitelj refleksivne poezije, više sam parolni tip. Takođe, nisam ljubitelj izmenjenih stanja izmenjene svesti, dakle svih tih kafana, droza raznih i ostalih alkohola.

E, tako. Pošto smo se razumeli, hajde sada da bistimo detalje:… Nastavite sa čitanjem >>

Balada o bilo kom javnom preduzeću, koja od čitalaca očekuje da razmisle i odgovore na jedno jednostavno pitanje

Don’t you ever ask them why, if they told you, you would cry
Bilo jednom jedno, bilo koje, javno preduzeće. Ali, pre svega, znate li šta je to javno preduzeće? Ako ste naivni, reći ćete da je u pitanju državna firma, čija je obaveza da upravlja nekim javnim dobrom, recimo vodom, putevima, prugama, osvetljenjem ili skloništima. No, ako ste iole odrasli, onda znate da je to jedna efikasna simbioza partije na vlasti i sindikata. Partija na vlasti nagrađuje svoje članove za uspeh na izborima postavljajući ih na zgodna direktorska mesta u javnom preduzeću, a predstavnici sindikata, u zamenu za lezilebovanje, ne talasaju nad nesposobnošću postavljenih direktora i aktivno, kroz radničke-sportske igre, kase uzajamne pomoći, sindikalne pozajmice i vaučere za letovanje i zimovanje, drže radnike pod kontrolom. Sve ovo plaćaju radnici ovog javnog preduzeća, kao i svi ostali radnici, kroz budžet ove naše, ili čija li je već, despotije.

Svaki direktor ponaosob kraducka u većoj ili manjoj meri, novogodišnji promotivni materijal se sakriva i traži kvartalno doštampavanje, gorivo se cisternama danonoćno doprema do službenih pumpi, novac se pere kroz ogromne račune za velike nabavke i ostale rehabilitacije; strukovnih radnika ima dovoljno, sitnoj boraniji se sistematski i po Zakonu o radu isplaćuje molitveni dodatak za započinjanje bilo kakvog posla, magacini su još uvek puni opreme i rezervnih delova, privatne firme pristaju da izdaju potrebnu robu na lepe oči, u nadi da će ući u taljenje sa državom, trenutni premijer i/ili ministar povremeno vikne DA NE MOŽE TAKO VIŠE i slično. Ukratko, idila.… Nastavite sa čitanjem >>

Marketinška pasija po Tonusu

Rejoice, rejoice, we have no choice but
To carry on
U svojoj knjizi Ovaj svet može da bude bolji inkriminisani Janis Varufakis piše sledeće reči:
Mnogi će ti reći da tvoj otac ne zna šta govori. Da je ekonomija, ekonomska teorija – nauka. (…) Da ona (…) kombinuje matematiku, statistiku i logiku kako bi naučno sprovodila analiza socijalno-ekonomskih fenomena. Besmislice! Ekonomija možda primenjuje matematičkle modele i statistički metod, ali više liči na astrologiju nego na astronomiju. Ekonomija ne može da funkcioniše na takav [naučni] način (…) Nažalost, mnoge moje kolege ekonomisti, većina njih, opredeljuju se za to da se prave da su naučnici i na taj način završavaju tako da što više podsećaju na astrologe, eventualno na teologe koji pokreću matematičke dokaze o postojanju Boga, na crkvene moćnike koji ulažu u neznanje i sujeverje onih što žive u stanju zabrinutosti za sopstveni opstanak i u strahu od onoga šta će biti sutra.
E, sada ćemo da vidimo šta ćemo sa ovim rečima, ali pre toga mora da se desi kakva muzika:… Nastavite sa čitanjem >>

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović (2)

Da li sam se navrzao čoveku? Jesam. Da li se on navrzao nama? Jeste.
– Ne znam šta da radim. Glas mi je slab. Slab. Ako bih dobio mesto u toj biblioteci, to bi me opet vratilo na vrh. Ali taj… taj tamo šef biblioteke mi ga neće dati.

– Kako se zove?

– Miro. Neće mi ga dati. Kaže da nemam šanse. Glavni karakter je tip kao ja. Ne bih čak ni morao da ga glumim. Kume, ne znam šta da radim.

– Možeš li da se ponašaš kao muško! Šta je tebi? Postao si vojvođanski pederčić koji cmizdri poput žene? Smešno. Provodiš li vreme sa porodicom?

– Naravno.

– Dobro. Jer čovek koji to ne radi, nikada i ne može da bude pravi muškarac. Odmaraj se. A za mesec dana, vojvođanska zverka će ti dati šta želiš.

– To je prekasno. Dele biblioteke sledeće nedelje.

– Daću mu ponudu koju neće moći da odbije.… Nastavite sa čitanjem >>