Kako zahvaljujući Bouviju znam da nisam isfulao kao roditelj

And these children that you spit on
As they try to change their worlds
Are immune to your consultations
They’re quite aware of what they’re going through
Tata! Ponedeljak ujutru posle nekog provoda, produženo spavanje iz kog me prenu zvonjava mobilnog. Moja petnaestogodišnja ćerka – gledam, 10:05, počeo joj je veliki odmor, nadam se da je sve u redu jer mi obično šalje poruke, pozivi su za nešto hitno ili ako treba neko duže objašnjenje. Tapnem zeleno dugmence na ekranu mobilnog sokoćala i čujem je kako plače. Panika, šta se desilo?!?! Tata, umro je Bouvi!!!

A sve je počelo jednog lepog letnjeg dana pre skoro 5 godina. Vraćali smo se iz vikendice, u kolima se vrteo CD s nekim mojim izborom Bouvijevih pesama… lista je došla do „Changes“, i dok sam uživao u pesmi postao sam svestan još jednog glasića koji se negde otpozadi probija kroz muziku. Digao sam pogled ka retrovizoru i video Teu koja se zanela pevajući – tek posle nekoliko trenutaka primetila je moj široki osmeh i postidela se:

– Cico, otkud ti znaš ovu pesmu?
– Pa eto tata, stalno je puštaš u kolima i svidela mi se.