Kuda ide školstvo?

Fer upozorenje; u ovom tekstu nema pornografije. Međutim, ovaj tekst nije preporučljiv maloletnim osobama iz drugih razloga: mogli bi klinci da shvate da smo mi krivi za situaciju u obrazovanju.

Prošli ste kroz školu pre iks godina, a najjače osećanje koje odande nosite je to da ste nekoliko stotina puta zbog neke glupe nastavne teme pomislili “a šta će mi to”. Uz sasvim malo zdravog rezonovanja, ispostaviće se da te bili u pravu. Ne zbog toga što opšta kultura nije bitna, nego zbog činjenice da ste na kraju završene osnovne škole pogubili oko 70% informacija koje su plasirane u vašu glavu. Da se pogubite u ostacima zapamćenog, pobrinuće se drugi.

Sa tim procentima, mislim da je tako baš i doslovno. Ne zbog nastave, nego zato što sam se pripremao za neko takmičenje, znao sam glavne gradove svih država u svetu u proleće te 1980. godine (bilo ih je 168). Na nemu kartu Jugoslavije sam kao od šale umeo da unesem oko 400 toponima… A tek ovo: godinu dana pre toga sam bio u stanju da ispišem ceo periodni sistem elemenata, tada ih je bilo 105, a barem polovini sam znao napamet i atomsku masu. E, pa kako sam sve to nagruvao, tako sam i zaboravio; danas – kao da nikad nisam ni znao. Ponekad bljesne neka asocijacija, uglavnom “zamalo tačna”, i to je sve. Šta mi je to trebalo, pitam se danas.

Kreativnost je važna. Zato sam ja ovu fotku KREATIVNO maznuo sa sajta dailymail.co.uk...A kreativnost u školi? Sećam se kako je to izgledalo: u prva četiri osnovne, ona kod učiteljice, imao sam uvek sve petice i četvorku iz likovnog – od prvog do četvrtog, polugodišta i kraj godine, bez izuzetka. Učiteljica, rigidna kakva je bila, volela je da mi skreće pažnju da je i ta četvorka poklonjena i da treba da budem srećan što ta ocena ne ide u obuhvat za potencijalne vukovce.

A onda viši razredi: na polugodištu petog – skroz odličan. Pa tako redom… Ah da: a likovno? Bio sam jedan od četvoro učenika u celoj školi za koje je nastavnica likovnog, jedna od najdivnijih osoba koje sam ikad u životu upoznao, priredila nekakvu dodatnu nastavu sa mnogo više programa nego što je to bilo na časovima. Prepoznala je potencijal kreativnosti u toj grupici, pa nas je učila nekim zanimljivim tehnikama crtanja, slikanja i vajanja, a znalo se i ko ide po takmičenjima i smotrama; pre svega je u nama izazivala potrebu da razvijemo sopstvene ideje do krajnjih granica i da iz tih ideja stvaramo šta god nam padne na pamet; a onda je bila uz nas da nam pomogne u tome. Gledala mi je kroz prste što bar tri godine nisam donosio tempere u školu, nego je znala da se u mojoj torbi nalazi kesica puna voštanih i drvenih bojica i pokoji flomaster; zauzvrat je očekivala više od mene, a meni to nije bilo teško – naprotiv. Dopadalo joj se što volim da mešam raznorodne bojice na istoj slici i stalno me poticala da probam nešto novo u tom smeru.

Primetili ste da sam se raspisao preko mere. Ima tome više razloga: najpre, nemam nijedno slično ili uporedivo iskustvo iz bilo kog perioda svog školovanja. Draga Beba: šta bih dao da sam ikad imao bar još jednog takvog nastavnika u toku svog školovanja. Danas bih možda čak i mislio da takvi nastavnici postoje kao vrsta, a ne da je to što sam imao Radmilu Rajić za nastavnicu bio samo puki dodir dobre sreće. Drugi razlog za ovo prisećanje je ovo predavanje na TED konferenciji koje sam maločas odgledao ponovo; možete pretpostaviti čega sam se setio u jednom delu…

U ovom izuzetno inspirativnom i na mahove uznemirujućem predavanju (znate, istina ponekad ume da zaboli), Sir Robinson iznosi tezu da je poticanje kreativnosti jednako važno kao i obrazovanje. Kaže on i mnogo više od toga: odvojite dvadeset minuta i saznajte mnogo.

– * –

Zašto se nastavnici ne podvrgavaju rigidnim psiho-testovima? Zar nije preskupo dozvoljavati baš svakome da radi u prosveti?Za to vreme, svedoci smo kojekakvih gadosti i gluposti koje se dešavaju u školstvu. Pitam se: hoće li naša deca biti makar toliko obrazovana da bi prepoznala kako smo upravo mi upropastili sistem vrednosti u kome je školstvo stradalo prvo? A dok ne dođu do dovoljne zrelosti da prepoznaju sve pojave oko sebe, i lepe i ružne, kako da ih zaštitimo?

Kako se i koliko povezuju sa stvarnošću oni profesori salata-predmeta koji ziljano zajebavaju svoje učenike demonstrirajući silu nad njima? A šta biste vi rekli ili uradili osobi koja predaje stručni predmet vašem detetu, upravo vaše dete pri kraju časa zamoli za razjašnjenje nekog pojma, a ta osoba joj osorno odgovori “Nisam ja plaćena da ti objašnjavam dvaput!“.

Plaćena si da objasniš i sto puta ako zatreba, džukelo jedna bezobrazna!

Zamislite prvi razred u srednjoj stručnoj školi za koji se zna da je prosečna ocena svih đaka pri upisu bila najviša od svih razreda te generacije u svim srednjim školama u krugu od 50 km. A sad zamislite da na kontrolnom zadatku iz stručnog predmeta, usred drugog polugodišta, pola tog razreda dobije kečeve, a druga polovina dobije uglavnom dvojke i trojke; nijedna petica među 25 učenika. Najzad, zamislite profesora koji se hvali pred kolegama u zbornici kakve je ocene podelio. I zamislite da niko od kolega ne pita zašto je rezultat tog profesora bio toliko loš.

A sad: zamislite da se sve to nije desilo. Kako bi to bilo lepo, zar ne?

O odgovornosti države da i ne govorimo. Svojim očima sam video zadatak iz matematike u zbirci za polaganje mature za buduće ekonomiste u kome se pogrešan rezultat navodi kao tačan, sugerišući pritom i pogrešan metod proračuna. Naći će se već neko da primeti tu grešku, pa će kanalisati učenike na pravilan pristup, i verovatno će tako postupiti većina profesora. Problem je u tome što se uvek pojavi neki mali aparatčik kome su dali da bude profesor, a on će sprovesti sve kako je rečeno, a pogotovo kako je napisano. Poseban je problem u tome što izgleda opet nema ko da kontroliše materijale koji služe kao pripremno štivo za razne vrste generičkih ispita. Sitnica u ukupnoj slici, da: ali, slika obrazovanja se i gradi od jedne strategije za sutra i milion sitnica odmah.

Da, divljač na putu. Ne, nije slučajno. Da, ima veze. Ne, neću da objasnim. Da, sami ćete. Ne, nije me briga.Koliko treba da se cela generacija pretvori u stado spavača? Malo, veoma malo. Da li je to možda deo plana sveCkih zlikovaca (i licimura i demona i…) za Srbiju? Da li je moguće da se nad generacijama opet sprovodi sveopšti eksperiment tzv. obrazovanja? Izvinite, ali kako ja da objasnim svom detetu da mora da završi fakultet i usput nauči sve što je moguće o struci koju bira da bi uopšte dosegla nekakvu nultu šansu na startnoj poziciji koja, uzgred, nije u istoj liniji za sve? Posao? Kako da joj kažem išta na tu temu?

Pitanje će ostati otvoreno, jer ja ne znam koje su to snage koje mogu da daju prave odgovore, a kamoli rešenja. U današnjem političkom miljeu nema nikoga kome je tema obrazovanja bitna mimo prilike za neku ličnu zaradu promociju. Iz tog razloga, i ne samo iz toga, ali taj je možda najbitniji, ne verujem više nikome. Ama, n-i-k-o-m-e. Možda deda Mrazu na onom mostu, ali ti je iz druge priče.

Kad će i ko naučiti decu stručnim znanjima sa kojima da uđu u život boreći se, a ne blejući? Šta će školstvo kao sistem dati deci i omladini kao kvalitetan sadržaj, a šta kao kvalitetnu metodologiju? Svašta bih pitao onog Šumenka, ali mi je muka i da pomislim na njega, a kamoli da razgovaram sa njim. Možda jedno malo, malecko pitanje. Ne, ne bih pitao “gde je ovome stanju kraj”, nego “gde je nekom rešenju početak”.

A šta biste vi pitali Šumenka kad biste bili u prilici?

$#$

2 komentara na temu “Kuda ide školstvo?”

  1. Tu i tamo sam nalazio nešto od ovih misli/stavova u “PC”-u, čitajući više ili manje između redova. No, posle ovih tekstova mi se čini da te sve manje poznajem, a u stvari te sve više znam (ili se kaže obratno O:)).

    Ubiomebog ako (i) ja nemam (skoro) sve te tvoje dileme u moj glavi, a u sklopu sa ovim “malim što za sada samo šarmira prodavačice u Maxiju”. Baš zato što mislim da se neće mnogo toga ništa promeniti za koju godinu/deceniju/vek. I nimalo me ne teši što je (skoro) svuda tako…

    P.S.
    Ćapio sam ti jednu rečenicu za status na fB-u. Nek se zamisli ko ‘oće ume može. 😉

    P.P.S.
    Zašto nisi uveo neki CAPTCHA u kojem mogu samo da prepišem šta već treba prepisati, a ne ovaj gde treba da razmišljam? O:)

  2. Kakva je galerija bizarnih likova prodefilovala na čelu ministarstva prosvete, nije ni čudo što smo tu gde jesmo. Rezultati PISA testova nas svake godine neprijatno podsećaju koliko su naši učitelji, nastavnici i profesori omanuli u tome da deci usade kritički rezon, analitičke sposobnosti i učenje sa razumevanjem.

    A zamislite kakvi bi tek rezultati bili da postoje testovi koji mere kreativnost dece u Srbiji. Verujem da bi zahvaljujući tradicionalnom metodu bubanja i poslovičnoj nezainteresovanosti nastavnog osoblja pao još neki negativan rekord. 🙁

    I šta preostaje nakon svega?

    Za početak uzeti “oplemenjenu” motku i najuriti šumenka. A onda, dok se stvari ne vrate u normalu, posvetiti dosta pažnje svom detetu i podsticati mu ljubav prema knjigama, umetnosti, slobodnoj misli, ispoljavanju kreativnosti…

Komentari su onemogućeni.