Fotografija dana, 5. maj 2011

Danas sam se poslužio teškom postprodukcijom u istraživanju jedne teme koja me zbunjuje već duže vreme. Ako i nisam sasvim uspeo, makar sam našao pravac za dalju potragu…

Danas je jedan od onih dana kad me uhvati levo raspoloženje. Nije da ne radim ništa, ali ideje presuše, neki raniji planovi se ne čine baš tako zanimljivim i onda sve osim rutinskih radnji prepustim nekakvoj stihiji. A sa fotoaparatom, na kraju sam uhvatio zlatni sat, pa posle toga napravio probnu sesiju koju sam odavno zamislio, a pride otvorio još jednu temu koju ću apsolvirati kasnije.

Orah u mom dvorištu je velik, jedan od onih “pravih” za hladovinu tokom leta. Svojom rukom sam ga zasadio kad sam imao 16 godina i, možete misliti, prilično sam emotivno vezan za njega. Već godinama pokušavam da napravim foto-portret tog drveta i nekako mi uvek izmiče “ona prava” fotka – uvek ispadne loše, banalno, pa čak i pogrešno. Dok sam danas lovio neke blesave uglove po krošnji iz donjeg rakursa (iliti žablje perspektive), palo mi je na pamet da bih mogao da se okušam sa nekom jačom postprodukcijom. Peta instanca obrade mi se učinila onom pravom i tu sam stao – bar zasad. A rezultat je ovaj:

Fotografija dana za 5. maj 2011.

Jes’ da umišljam, ali ja ovde vidim zamalo pa ličnost. Nerd smile Listovima u krošnji su namerno umekšane ivice tako da se stapaju međusobno i pride sa nebom, koje sam povukao u olovnu boju da bih postigao bar malo jači kontrast. Intervenisao sam sa osvetljenošću kore na stablu i granama i to je taman donelo malčice opakiju atmosferu. Mislim da bi imalo još šta da se proba, ali nemam ja ceo dan za to…

Tek sad mi navire još ideja, što znači da sam otkrio mogući pravac dalje potrage za portretom mog omiljenog drveta. Vratiću se ja ovome.

Sikstinska kapela

Postoje neka veoma posebna mesta na svetu koja valja videti. Nažalost, na nekima od tih mesta ne možete se zadržati dovoljno dugo. Bar ne ako prođete onako kako sam ja prošao…

Prošle godine sam video neku TV reklamu; nisam upamtio agenciju koja se reklamira, ali beše ova slika: neki dečko goni ovce drumom izlazeći polako iz kadra; diže se prašina za njima, a poruka glasi nešto otprilike “želite li da vas ovako tretiraju na turističkom putovanju?”. Valjda se reklamirala neka agencija koja aranžira turističke ture za grupe od najviše osmoro putnika, što je već nešto ozbiljnije. Svet zna za tu kategoriju; eto, došlo i u naše krajeve.

E, vala baš: u nekoliko navrata sam doživeo neprijatna iskustva na turističkim putovanjima. Ama, čuj mene, “u nekoliko navrata”: izuzev agencije “Karpati” i fantastično ugodnog, ama meraklijski laganog putovanja sa njima na Drakula turi po Rumuniji pre neku godinu, na svim turističkim putovanjima i izletima sam se osećao baš kao ovca.

Najgore je bilo u Vatikanu, krajem decembra prošle godine. Da preskočim detalje: svelo se na to da stado od 70 turista neprekidno trči za vodičem koji je rutinski deklamovao svoje. Beše slaba vajda od radio-prijemnika, jer se često dešavalo da vodič priča jedno, a ja tri prostorije iza; često sam i gubio signal, jer čim bih zastao da vidim bilo šta, izgubio bih grupu. A potpuni pad beše protrčavanje kroz Sikstinsku kapelu. Od gužve koja se tamo zadesila, drugačije nije moglo. To mesto beše jedan od tri razloga za naš put u Rim, a proveli smo unutra možda pet ili šest minuta. A ako znate išta o Sikstinskoj kapeli, znate i to da ni šest dana nije dovoljno. Dobro de, ne bih očekivao ništa spektakularno, ali sa pola sata do sat vremena bih bio zadovoljen; možda čak i zadovoljan.

Sikstinska kapela

Nastavite sa čitanjem… “Sikstinska kapela”

Rad krepi…

Da utvrdimo već jednom ko je muzičar, a ko nije…

Antologija.