Fotografija dana, 22. jun 2011

Ovo večeras je bila igra strpljenja. Pokazala se kao teška.

Razmišljanje o ovome što sam najzad večeras izveo poteklo je iz jednog nedavnog razgovora koji sam vodio sa drugarom, profesionalnim fotografom, koji mi je predložio da se okušam u stock fotografiji. On nije znao da ja o tome razmišljam već duže vreme, i to prilično ozbiljno.

No, sticajem raznih okolnosti, o toj temi već znam ponešto; nećete verovati, čak sam se i okušao u neka davna i naivna vremena – i, naravno, bio tačno toliko uspešan koliko sam bio obavešten u tom času. U međuvremenu, pratio sam razvoj, napredovanje i uspeh jednog dobrog prijatelja koji je postigao zaista zavidne rezultate u stock fotografiji – da baš ne govorim o iznosima, ali bilo je toliko da je iz zarade uspeo da kooptira već dva full-frame fotoaparata, da stekne kolekciju elitnih objektiva, da opremi studio osvetljenjem i da mu još pretekne “nešto malo” novca. Ja potrebnu opremu zasad nemam (što ne znači da je neću imati),  znanje ću pokupiti usput tamo gde ga sada nemam, a ostalo je samo još da ispitam jednu malu, malecku, ama ovolišnu sitnicu bez koje nema ni govora o valjanom pristupu stock fotografiji: strpljenje.

“Znam ja mene”, govorio je pokojni deda Laza, komšija koji je bio pravi gazda od stare sorte, pa se branio zašto ne izvede ni upola onoliko vina koliko bi mogao spram roda u svom vinogradu. Znam sebe, nije da nije: strpljenje mi nije jača strana. Večeras sam dao sebi u zadatak da simuliram studijsku stock fotografiju sa ciljem da istražim granice svog strpljenja. U tom svetlu, sledeća fotka je apsolutno nevažna, uostalom stock fotke se ni slikaju niti obrađuju ovako kako sam ja to učinio, ali su važne pouke koje sam izvukao.

Fotografija dana za 22. jun 2011.

I, šta sam večeras naučio?…

Ukratko: ne mogu sad više da se setim baš svake prilike, ipak je devedesetak fotki za mnom u projektu “jedna na dan”, ali ova sasvim sigurno ide u red onih zbog kojih sam se najviše namučio tokom pripreme. Znate li koliko mi je trebalo da napravim ovaj krug, pa čak i ovako nesavršen? Preko dvadeset minuta! A tu ne računam postavku podloge, svetla, stalka i drugih sitnica nakon što sam već razmislio šta i kako želim da izvedem. I slikam ja tako, menjam uglove po širini i po visini, izvedem dvadesetak ekspozicija – da bih tek posle, na ekranu, pronašao dlaku koja mi se potkrala, a koju sam posle jedva našao golim očima… Ajd’ ponovo sve (he he, znam za jadac: nisam pokvario aranžman): opet tražim svetlo pri slikanju, jedva fokusiram u tamnom ambijentu, lovim minimalni raspored senki, čuvam valjanu belu (srećom, ta podloga je “crna”). I tako, u nameri da dobijem jednu jedinu fotku koja je “vredna za stock“, na kraju potrošim više od sat vremena. Ponavljam: ova fotka nije odgovarajuća za stock, jer je obrađena (to se prepušta kupcu slike da uradi po nahođenju), ali za priču je dovoljno to što sam toga već svestan.

Ostaće krajnja pouka: budem li želeo da se bavim stock fotografijom, osim “nešto malo opreme” koja podrazumeva DSLR aparat, makro objektiv fiksne žižne daljine, dva whitebox tela sa daljinskom kontrolom i studijski sto, kao i prostor u kome sve to može da stoji neprekidno (što takođe nemam), potrebno je i značajno mnogo vremena za rad. Po mojoj proceni, bez dvadesetak sati neto rada nedeljno (plus postprodukcija) nema govora o nekom ozbiljnom radu i nekoj iole značajnoj zaradi sa stock fotografijom.

Čekaj malo — reći će pažljivi čitalac ovog priloga — a gde je odgovor na glavno pitanje?

Eh, strpljenje… To može da se nauči, zar ne? Thinking smile To je element na kome cela ideja može da pukne. Taj posao nije za nervozne; nije ni za one koji misle da je rad u studiju puko zezanje: od takvog pristupa nema ni pomena…

Bavite li se vi prodajom fotki na stock sajtovima? Kakvo je vaše iskustvo? Imate li neki savet?

2 komentara na temu “Fotografija dana, 22. jun 2011”

  1. Kad već tražiš savet, ja imam jedan na temu strpljenja! 😉
    Oko stock-fotografija ne znam ništa više od toga da ih potražim na netu…

    Čovek sa Balkana, u stvari da budem precizniji – Srbin, nije vaspitavan da bude strpljiv! Nisam ovaj zaključak generisao samo na osnovu Aleksinog ponašanja (ima tu i druge dece ;)) i nije zaključak “svež”.

    Generalno se rađamo nestrpljivi (hoću sad i hoću sve!); ne znam za “japance”, “kinesce” i ostale, ali mi, Srbi, smo genetski nestrpljivi. Strpljenju se učimo sami (ako imamo volje) ili nas uče drugi (na nežniji ili grublji način); stičemo ga. Mi koji želimo da budemo strpljivi, puno energije trošimo da bismo bili strpljivi (jer nam to nije u prirodi), a jedino satisfakciju koju imamo jeste nagrada – postajemo postanemo strpljivi.

    A u tom učenju, kao što si i sam primetio, strpljenje nije cilj, nego samo(?) način (možda i jedini) da se dođe do nekog konkretnog cilja.

Komentari su onemogućeni.