Fotografija dana, 26. jul 2011

Da bih dobio fotografiju koja mi se dopada, morao sam da zasučem rukave.

Možemo diskutovati da li postoji granica u obradi fotografije. Neko će poreći da bilo kakva obrada koja izaziva distorziju ima smisla, jer to više nije ono što je oko videlo. Neko će, pak, baš da navali da obrađuje fotku ne bi li načinio ono što misli da je njegovo oko videlo. Negde korak van tog puta, nalaze se one obrade za koje niko ne osporava da su drugačije od prirodnih, ali da u nekom smislu imaju nešto što se može nazvati interpretacijom. Ako posmatrač prepozna tu interpretaciju ili je makar paušalno prihvati onakvom kakva mu se plasira, to znači da je obrada imala smisla.

To vam pričam zbog ove fotografije:

Fotografija dana za 26. jul 2011.

Sad bi bio red da objasnim šta se to ovde dešava.

Šetajući trgom u predvečernje sate, naišli smo na izložbu u Narodnom muzeju: obeležava se trideset godina simpozijuma TERRA, jedne od najznačajnijih vajarskih kolonija na svetu, koja se svakog jula održava u Kikindi. Umetnici koji dolaze na tu koloniju redefinišu pojam skulpture od terakote. Ne znam šta vi pamtite sa časova likovne umetnosti, ali ja dobro pamtim staru definiciju da je to skulptura od pečene gline veličine najviše 30-40 cm… E, pa već taj detalj je pao u vodu. Šta mislite o skulpturi od jednog metra? Od dva metra? Da, to je moguće. A jednog lepog dana za koji se nadam da ću ga doživeti, legat simpozijuma će biti izložen kako dolikuje, u prostoru o kome političari već decenijama češu jezike i treniraju sposobnost laganja u lice sagovornika. Za to vreme, terakote propadaju u dvorištu bivšeg pogona fabrike “Toza Marković” koji je prepušten umetnicima da stvaraju…

Izložba u muzeju je zamišljena više kao priča, prisećanje na protekle godine, a zanimljivo je prikazana paralela između crepa, koji se u Kikindi peče već duže od jednog i po veka, i skulptura od terakote, čiji je mali deo izložen.

Nedolično izložen, ako smem da primetim.

Terakota je složena na neke palete od sirovog drveta, a one su stavljene na lakirani parket, a sve to uz kukavno osvetljenje koje je ubilo svaki kontrast i sakrilo teksturu tih fantastičnih skulptura. Da se izrazim najpristojnije što mogu: nije mi bilo pravo. Napravio sam nešto malo snimaka, nije mi ni bilo do slikanja u tako jadnim uslovima. Kad sam došao kući, vrag mi nije dao mira. Tražio sam način da iz tih fotki izvučem nešto što osećam kad vidim te skulpture i uživo. Tražeći tamo-amo, došao sam do rešenja. Najpre sam kompresovao histogram, pojačavajući dinamiku i kontrast koliko god je to bilo moguće, a onda sam angažovao jedan preset za Lightroom koji se pokazao zgodno, jer fotke su ispale kao gvaš izveden bajcom i nanošen kuglicama vate (čime sam se poslednji put igrao na likovnoj sekciji u osnovnoj školi). Takvom obradom sam učinio objekat potpuno drugačijim: priznajem, ovo više ne liči na terakotu. Međutim, tek sad ima dramu i teksturu koja izaziva. Neću da ispadne da se pravdam, a iz istog razloga neću ni da prezentujem najbolje što sam uspeo da izvučem od “prirodne” fotografije, jer bih time poništio efekat koji sam dobio. Što se mene tiče, mišn akomplišd, i to bez trunke dileme.

Ima još da se pogleda: pripremio sam kolekciju od sedam fotografija obrađenih na isti način.