Jedna na dan (218): 3. novembar 2012.

Ovo nije prvi put da mi se zalomi fotografija za koju bih tako rado rekao da sam baš hteo da ispadne tako i da sam do nje došao kontrolisanim radom. Ama, ni blizu: fotka koja je pred vama je rezultat čiste nehotične greške i nešto malo preterivanja sa klizačima u Develop modulu u Lightroomu.

Jedna na dan, 3. novembar 2012.

(pogledaj veću fotografiju)

Naravno, pogodili ste: reč je o fotografiji sa sinoćnjeg koncerta grupe Brit Floyd. Šta se to dešavalo ako se zna da ja fotoaparat na ozbiljne koncerte ne nosim? Prosto je: fotoaparat sam poneo u Beograd zbog posla, nisam hteo da ga ostavljam u kolima i poneo sam ga sa sobom (znajući da u Sima centru nije problem da se unese – u Areni bi bilo problema). A u sali Sovra centra, zavaljen udobno u fotelju, kako sam mogao da odolim… Rolling on the floor laughing

Istina, preko 20% fotki su bili eksplicitni škartovi, a još oko 20% kojekakve mazarije na granici prihvatljivog. Štos je u tome što se uopšte nisam trudio: slikao sam po principu “kako bude biće” – i začudo, nisam sebi upropastio uživanje u samom koncertu. I eto, ispade šezdesetak fotki koje sam pokazao na svom profilu na fejZbuku (možete ih videti ovde), a ima toga jošte u lokalnoj arhivi. Nerd smile

Ova fotka je, pak, ispala čudesni ulov zato što je aparat izmerio jedno svetlo, a uhvatio drugo tokom ekspozicije od 0,8 sekundi (i to iz ruke). Reč je o početku poslednje numere “Run Like Hell“, gde gitara prolazi kroz vezu sa stroboskopom, pa se svetlo vezuje za niz eho-efekata koji izlaze iz pojačala. Ekspozicija je već trajala kad je stroboskop bljesnuo par puta, pa ispade šta ispade… Sad ide ono najteže: zaključak o nečemu što nije imalo plan…

Presuda: mišn akomplišd uz dignut nos. Camera Thumbs up Hot smile Teško je reći da je cilj postignut kad nije bilo ni plana, a kamoli misije. No, to je izašlo iz mog aparata koji je bio pod mojom rukom, pa računam, imam pravo da tvrdim da je to moje zamešateljstvo. Jedini trud je bio da na početku podesim aparat onako kako sam naučio još na Nišvilu, a posle proveravao praksu na dva koncerta u Novom Bečeju – e, tu sam izgubio dooobrih desetak sekundi. Winking smile

A šta se još dešavalo i kako nam je bilo, Vladan je napisao u kratkom sažetom opisu u prilogu koji je objavljen neposredno pre ovog.